Priča kazuje da je tog ljeta 1973. trener Hajduka Branko Zebec zaželio pojačanja, dovedite mi Rizaha Meškovića i Branu Oblaka, zvučalo je kao naređenje.
Tito Kirigin i njegovi pobočnici, Gojko Škrbić i Jere Burazin dali su se na posao. Doveli su ih, da se Zebra smiri i bude zadovoljan veliki trener...
Onda se Zebec nešto naljutio i otišao. Nije vjerovao da će mu šjor Tito priuštiti veličine s jugoslavenske scene. Momčad je preuzeo Tomislav Ivić. I Meškovića i Oblaka i sve je postala - povijest.
Rizah Mešković, jer on je rođen 10. kolovoza i slavi 79. rođendan, pa o njemu pričamo, došao je u Hajduk umjesto velikog Radomira Vukčevića. I isto tako velikog Ante Sirkovića. Obojica su otišli. Vučko u Ajaccio, a Maleno u Olimpiju. Ivan Katalinić je ostao rezerva. I Vjeran Simunić. Kate i Bezbi.
Rizah je ubrzo postao miljenik splitske publike, umjesto imena Rizah i nadimka Rizo, postao je jednostavno – Mate, naš Mate. Koji rukom degažira balun sve do priko centra. Živa istina. Netko je vuknuo ajde Mate, i uđe u legendu. Ja gledao... Prvi red zapada Starog placa, sjedalo 65...
Vaš šofer vremeplova je u sezonu 73/74 ušao kao gimnazijalac, prvi razred Vladimira Nazora. Jo, gušta... Stigli su Mešković i Oblak. I Goran Jurišić iz Šibenika.
Danas kad se dopisujem redovito preko whattsappa s Matom u Tuzli, ne možete ni pomisliti koliku mi čast to predstavlja.
Karijera je uradila svoje, a Mate naš dobri čovjek, druželjubivi golman i osobita ličnost, prigrlila me kao svoga.
Pravili smo razne intervjue, slikali se kraj trofeja Ciudad de la Linea u Poljudu i dogovorili se da se redovito kontaktiramo, nađemo u Tuzli, čim me prijatelj, a Ivan Papak se zove, sjedne u automobil u Zagrebu i doveze u Tuzlu... Sve je to dogovoreno, čeka se trenutak pogodni. Možda ususret Matinu 80. rođendanu. Sad mu je tek 79...
Mešković je nakon golmanske karijere bio i u stožeru Tomislava Ivića kao trener golmana da osvoji srebro za Ujedinjene Arapske Emirate na Azijskom prvenstvu 1996., a pričao nam je uvijek kako su to oči svijetlile igračima St. Etiennea, (ka‘ u maške, reka‘ bi Miljenko Smoje) kad su dopingirani (ajme!) hvatali minus 1:4 sve do 5:1 pobjede u produžecima u Kupu prvaka te jeseni 1974... Hajduk je tada još bio naivan. Bez Holcera, Peruzovića, Oblaka, svi su bili ozlijeđeni.
- „Stefanisti” nisu bili svoji, trčali su ka‘ navijeni, a mi smo samo gledali – svjedočio je Mešković. Potvrdio mu je golman St. Etiennea, Mostarac i partizanovac Ivan Ćurković.
Mate je bio gromada, stijena na golu Hajduka, njegov degažman rukom preko centra postao je legenda, a svjedočio je i kako je još u dresu tuzlanske Slobode simpatizirao Hajduk i jedva čekao da Jere Burazin preko svoje veze u Tuzli i Slobodi, Ante Raosa iz čuvene firme Soda So, potraži baš njega.
Bilo je to ljeta 1973... Puno je, dragi moji, prošlo, baš puno, ne da mi se ne brojit. Probajte sami.
Mati želimo sretan rođendan i najavljujemo se u Tuzli uskoro, kad tad, obećao je da nas čeka raširenih ruku, ne sumnjamo...
Rizah Mešković, jedan od nas iz hajdukovaca stare garde... Kakav je to bio golman, možete li zamislit... Kakva bi to zlatna momčad Hajduka bila da ne počinje s onim Mešković, Džoni, Rožić, itd... Mate je u Tuzli i kad bude ovo čitao, a hoće, suza će krenuti...
Neka krene...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....