Kakve izvlačimo zaključke priče iz Osijeka gdje je Hajduk izvukao živu glavu, ali nije na nju i krunu stavio:
1. Karoglan pod pritiskom
Četiri zaredom bez pobjede, e to je već ozbiljna stvar. Da staviš kažiprst na čelo i zamisliš se. Opet se dogodilo kao protiv Rijeke, da je Hajduk prvi zabio, ali nije znao sačuvati vodstvo i pretopiti ga u pobjedu. Olakotna okolnost je što je ovakva momčad u Osijeku po prvi put zaigrala u tom sastavu, a nije bilo Livaje i Žapera, Sigura i Sahitija. K tome, fali lijevi bek otprije. Trener je pogubio standardnu momčad, nije zbog toga kriv, u napadu su se našli Brekalo i N. Kalinić, prvi put zajedno. To treneru stvara određeni alibi za samo 1:1, ali znate da se prosječni navijač neće pozivati na te podatke, nego – nismo pobijedili u Osijeku. Kao Iviću za onaj davni St. Etienne prije pola stoljeća, nitko ne kaže nisi kriv, jer nije bilo ozlijeđenih Holcera, Peruzovića. Oblaka. Tko te pita. Vjerujemo pak da će se u idućim utakmicama trener pobjedama osloboditi pritiska i zaslužiti hvalospjeve kao što je to bilo ujesen.
Trener je svjestan problema: vezni red nije bio na pravoj razini, previše dodira i premalo žustre dinamike, brzog prijenosa baluna. Pri tome su kaskali Pukštas koji je s puno dodira nekako zaronio u malu krizu, te Kleinheisler koji očito prolazi fazu adaptacije na novu sredinu. Kad se doda izostanak Žapera s gripom i upotreba Kalika (na desnom krilu) onda je jasno da je Hajduk imao problema, a nismo baš očekivali da će ih Nejašmić na sredini terena izdominirati. Bivši hajdukovac u Osijeku je odigrao vrlo dobru partiju.
Trener kuka zbog lijevog beka, nema lijevu nogu na lijevoj strani i momčad mu je nagnuta, nema balans. Za vraga je ta Bjelokosna obala opet prošla dalje na Afričkom kupu i to golovima u samom finišu, pa premda nije sportski da zazivaš posrtaj reprezentacije svoga igrača, sigurno su se mnogi za glavu uhvatili shvativši da Diallo ide dalje. Ajme... U trenu je postao važniji od Livaje. Štucalo mu se koliko ga se spominjalo. Opet slijedi krpanje. Karoglan na pressici u petak prije putovanje reče da nove akvizicije ne očekuje. A manjak pravog lijevog beka (dok se Diallo ne vrati), osjeća se više nego što bismo laički od oka procijenili. Barem je desni bek siguran, Mikanović je vrlo solidno odradio svoju rolu, nismo ni sumnjali.
2. Brekalo i N. Kalinić
Brekalo je dokazao klasu, nije bio prevaga za pobjedu u Osijeku, ali bi vrlo lako mogao biti prevaga za osvajanje prvenstva. Nevjerojatno je zapravo da ga Dinamo nije uzeo, da je propustio taj transfer. I to bi ‘modre‘ u konačnici moglo koštat prvenstva. Potez Dinama da ne potvrdi dolazak Brekala kad su već i Fiorentina i Brekalo pristali na sve uvjete, to je krajnji šlamperaj u Maksimru ili beskrajno neznanje?! Jer, uručili su ga Hajduku. Kao što je Kranjčar došao u Hajduk u šampionskoj 2005. godini. Brekalo pokazuje da je igrač plemenita kova. Uz njega se pokazao i iskusni Nikola Kalinić, posebna klasa. Oduševio je trenera domaćih Zorana Zekića i lisac (a ne zec) s klupe Osječana osjetio je kako je Nikola pružao sigurnost svojoj momčadi, svaku dobačenu loptu je obradio, proslijedio, kao ‘target man‘ na koga se ‘bijeli‘ mogu osloniti. Brekalo i Kalinić veliki su Hajdukov dobitak s osječke utakmice.
3. Krovinovićevih prvih 100
Pukla je stotka u Filipa Krovinovića, zahvalnog all-round igrača kojega je najbolje u karijeri umio koristiti Slaven Bilić u doba zajedničke epizode u West Bromwich Albionu, a Filip je, uz logične uspone i padove, na tom tragu i u Hajduku. Rubrike i golovi i izravne asistencije u Filipa nisu debele, ali njegov učinak u obaveznoj igri je nemjerljiv. Često je žrtva trenera i suigrača (ono kad bi lutalica Melnjak odlazio u napad u lov na golove), međutim ta radilica je ujedno i dobri duh momčadi i svaki bi ga trener poželio.
Daje se nesebično i taj simpatični, uvijek nasmijani mladić zapravo je puno veća vrijednost u momčadi Hajduka nego vam se čini; niti će vam suhe brojke učinka to iskazati na računalu. Neke stvari se ne mogu izmjeriti, a to je upravo djelovanje Filipa na momčad. U Osijeku su ga neki u najavi utakmice vidjeli na klupi (?!), kao neće izdržat sve jaču konkurenciju, a on je bio jedna od svijetlih točaka igre ‘crveno-plavih‘ na Opus Areni. Zbog svega toga kažemo - Krovinovićevih prvih 100. Kad je mnogima Hajduk postao inozemstvo – koliko je samo povratnika iz bijelog svijeta u bijelom dresu - ne bismo se čudili da Filip za dvije godine dosegne i čarobnu brojku 200... Uz takav doseg predmnijevamo i osvajanje titule i (po)hod do skupina na europskoj sceni, ali o tom potom...
Hajduku, pa tako i Krovinoviću kad mu uruče svečani dres s brojem 100, sad je najvažnije svladati Slaven Belupo i servirati pilulu smirenja. Ne zovu momčad iz Koprivnice uzalud – farmaceutima. Nose lijek ‘bijelima‘ za rođendan.