Gušt je hajdukovcima gledati u ljestvicu, Hajduk je prvi, vodi utrku i lider je kao što je to bio u trenutku lanjske jeseni kad je imao i četiri boda prednosti...
Vratio se na prvo mjesto i nema veze što Dinamo (i Rijeka) imaju utakmicu manje. Tko zna kad će je nadoknaditi i odigrati i kakav će rezultat biti. Dotle, Hajduk jaše na čelu kolone i što je još važnije nanizao je četiri uzastopne pobjede uz koje je svezao i toliko željeni plasman u Europu najesen, nakon 16 godina, u Konferencijsku ligu.
I sad je sve - divno i krasno! Optimizam buja i raste sve do euforije, posebno ako ste gledali Dinamo kako se muči protiv Gorice.
Eto, to želimo istaknuti: kako se sve brzo mijenja. Iščeznula je nervoza i nitko se sad baš više ne pita kako to Marko Livaja sjedi na klupi za rezerve, nije u prvih 11 i što to ludi trener Gonzalo Garcia radi s našim velikanom, ikonom i legendom?! Iživljava se i šikanira ga. Donedavno se pisalo kako Hajduk nije dovoljno velik za obojicu, dovodilo se u pitanje njihov suživot i nametalo odluku ili – ili, ili Garcia ili Livaja, a sad se to više ni ne spominje.
Ne, sad je sve bajno i sve ima svoj puni smisao i potku u – vrlo uspješnom rezultatu.
Odjednom:
1. Ivan Bilić je najbolji predsjednik, prodao je dva igrača, Pukštasa i Sigura, zaradio prijeko potrebni novac, a Ivicu Pirića i njegove ulagače Ukrajince više se ne spominje..
2. Robert Graf je najbolji mogući sportski direktor. Opraštamo mu što nas je usporedio s drugom poljskom ligom. Zavežimo ga čvršćim ugovorom da nam dugo ostane i da nam ga drugi ne otmu. Doveo je cijelu novu momčad, baš kako je obećao kad je dolazio u novu sezonu, da mu treba osam novih igrača (ukupno je desetorica pridošlica).
3. Gonzalo Garcia sad preko noći postaje najbolji trener. Njegov nogomet nije više živa dosada, igra se brže i sa smislom, a utihnit će i zvižduci...
4. Marko Livaja, koliko vidimo, ispunjava sve obaveze i zadatke. Ulazi u samoj završnici, često tek kao četvrta zamjena i koliko znamo ne pravi oko toga problem, a golove zabija Michele Šego. Čak mu možda i konvenira takva uloga, već je pomalo i navikao. Godi mu sigurno pljesak publike koja ga i dalje obožava, a odigrava petnaestak završnih minuta, netko bi rekao „garbage time”, ali komu briga za to, više se nitko ne sablažnjava...
Samo notiramo trenutak blagostanja u Hajduku, kao platformu za optimizam. Istina je, nailaze tek pravi ispiti, ali temelj je postavljen.
I kome sad pričati, objasniti da je Rakow u gostima bio ta prekretnica, kao kakva linija razgraničenja i da se ispalo tko zna što bi bilo i tko bi sve letio iz kluba, kao rakova djeca u katarzi nove europske eliminacije. A bilo je neizvjesno, 4:4 nakon 180 minuta igre? I zašto bi to sad bilo opet važno spominjati?
Danas, Hajduk ima najboljeg predsjednika, najboljeg sportskog direktora, najboljeg trenera, najboljeg strijelca Michelea Šegu i zlatnu rezervu u liku i djelu Marka Livaje.
Neka ovaj hajdučki san potraje, želja je svakog navijača „bijelih”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....