Nostalgija. I puno, puno sjete... Smrt Pere Nadoveze otvorila je debeli spomenar, navrle su mnoge slike iz prošlosti, sva ta slavna epopeja nadasve slavnog hajdučkog strijelca, koji će kasnije postati i uspješan trener. Trofejni.
Ali, prije svega, Nadoveza je bio golgeter, po mnogo čemu jedinstven. Pere, splitski Pele. Kakve li počasti za nogometaša iz toga doba i da ga uspoređuju s najboljim od najboljih, s Kraljem nogometa. A i Pele je, eto, nedavno umro...
U intervjuu iz "Slobodne" iz davnih šezdesetih otkrivamo da se taman sročio slogan koji je Nadovezu pratio kasnije cijelog života. I ispratio ga na vječni počinak.
– Evo nove krilatice, sročiše je pripadnici armije bijele boje; Pere, Pere, splitski Pele – napisao je naš tadašnji sportski reporter Joško Frančeski, kasnije dugogodišnji urednik.
Bio je to brzometni intervju, vrckav, iz kojeg izdvajamo nešto neuobičajeno:
Kako izlazite s protivničkim igračima?
– Ubiju boga u meni, u ovom prvenstvu sam najviše dobio batina od Vojvodine – odgovorio je Nadoveza.
Bije vas glas da volite dobru kapljicu? – novinar je uklizao, a Pere bio iskren:
– To je točno, ukoliko mislite baš na to, na – kapljicu. Pola čaše crnoga poslije ručka i pola čaše poslije večere. Ali, trener mi ni to ne da!
Ne da?!
– Nedavno ga zamolim (a trener je bio Dušan Nenković, op. a.), mogu li, hrana je bila masna. A on meni izdržite ovaj put. A idući put ću se pobrinuti da hrana ne bude masna...
I to je bio Nadoveza, otvoren do kraja u razgovoru s reporterima. Koliko je samo anegdota izašlo na vidjelo u ovim tužnim trenucima kad smo se zauvijek opraštali od našeg Pere...
Na slici Nadoveze s Vilsonom Džonijem evo nas u 1971. godini. Slavila se titula prvaka Hajduka poslije 16 dugih, sušnih godina, to je ta slavna utakmica s Olimpijom (2:1) kad je Hajduk već imao osiguran naslov u džepu, sva publika stigla je na Stari plac u bijelom, a Nadoveza je i na toj utakmici pogotkom potvrdio da je prvi strijelac lige.
Prije nogometnog nadmetanja priređena je posebna fešta na travnjaku, pucalo se iz kubura, a svaki je nogometaš dobio na dar živog pijetla, pivca; svaki je imao svoj broj, pa neka ga hajduci ulove po terenu. U Vilsona Džonija je evo pivac s brojem 2, u Nadoveze je "devetka"...
Bernard Vukas Bajdo bio je zacijelo najveći nogometaš Hajduka svih vremena. Taj mu epitet stoji već godinama, desetljećima i teško da će ga ikad netko nadmašiti. Bajdo je bio samo takva veličina, u trenutku i najbolji nogometaš Europe, premda se tada još Zlatna lopta nije dodjeljivala. Da jest, Vukasova bi i danas bila u Bajdinoj vitrini u Poljudu.
Kad je odlazio 1957. godine iz Hajduka, znalo se da nailazi razdoblje u kojem će "bijeli" utihnuti, nakon fantastičnih šampionskih godina s početka pedesetih.
Vukas je probio granice, dopušten mu je odlazak u Italiju, da nešto zaradi kao profesionalac. Odabrao je Bolognu.
Prigodno je tekst opremljen u tom trenutku, s puno nade:
– Doviđenja, Vukas!
S vjerom da će se neponovljivi Bajdo vratiti Hajduku, što je doista i učinio neku godinu kasnije. Međutim, Hajduk se na šampionske grane vratio tek naknadno, nakon Vukasova definitivnog oproštaja. Ovo kad su Džoni i Nadoveza, a i svi ostali iz prvih 11, pohvatali pivce po terenu tog lipnja 1971. godine.
No i ovaj fragment "Doviđenja, Vukas" detalj je slavne hajdukologije i događaja koji se nižu kao na pokretnoj traci. Sjeta iz druge polovine pedesetih...
