Sva tri boda, novi pogodak Filipa Krovinovića, sjajna asistencija Leona Dajakua, koji je u tom trenutku, nakon svega par trenutaka u igri uradio više nego Josip Brekalo u cijelom prvom poluvremenu (namjestio se Leon i centrirao; doduše Brekalo je igrao ozlijeđen) i to je sve što će se zapamtiti, zapisati od ove utakmice.
Bila je to još jedna 1:0 pobjeda Hajduka i onako kako smo to običavali već zvati totalno tvrda “karoglanka”, s malo ljepote, ali vrlo pragmatična, te su “bijeli” upisali nova tri boda. Prva pobjeda od zamišljenog trokoraka troboda što ih je upisao sebi u imperativ trener Hajduka Mislav Karoglan, od ovog trenutka do reprezentativne pauze.
Bilo je to baš mrvljenje na terenu, kako je običavao ovako teške utakmice nazvati Stanko Poklepović, a mi volimo rabiti taj izraz, uz – opet podvlačimo jedinu bitnu stvar za domaćina – sva tri boda na kontu. Novi korak ka tronu je urađen.
Istini za volju, velika je muka bila kad su “bijelima” morali igrati i ozlijeđeni Pukštas, Livaja i Brekalo i onda se još i Uremović ozlijedio, izašao je iz igre, a Brekalo dalje nije mogao, zamijenjen je, dakle, puna vreća alibija je bila, ako bismo je tražili... Svejedno, uz alibi ili ne, nije to bio dobar, pravi, šampionski Hajduk. Izvukao se s jedinim golom i to mu je sad jedino važno, pa može u miru planirati daljnje korake što ga čekaju u usponu na krov HNL-a. Hoće li igru popraviti, vrag zna.
Brekalo, dakle više nije mogao i baš je Dajaku s te pozicije lijevog krila izveo dobar centaršut, na prvu stativu, a Krovinović utrčao i zabio. Kao pravi centarfor. Novi poljubac sreće za Filipa koji sad naplaćuje neke stare dugove iz vremena kad mu se zbrajalo kako nema neki vrhunski brojčani učinak, a vidi sad, golovi su potekli kao na traci
Pogodak je opet – gle čuda – pao, odnosno postignut je nakon četrdesetak minuta igre, ponavlja se taj finiš prvog dijela ili start u nastavku kad Hajduk zabija, valjda u tim trenucima popušta koncentracija protivnika. A popušta jer je Hajduk dozlaboga – uporan. Ako igru možemo kuditi, upornost moramo pohvaliti. Upornost je silna odlika Karoglanove momčadi.
Inače, sve je bilo u znaku posebnog ugođaja, najprije zbog cijelog doživljaja tijekom tjedna glede VAR problematike i u konačnici ostavke šefa sudaca Bruna Marića, pa je i sudac Zdenko Lovrić dočekan zviždukom jer je – sudac, a kao nagradu publici na klupi se pojavio Ivan Perišić, praćen gromoglasnim pljeskom.
Sjeo je na klupu poput ozlijeđenog Livaje nedavno u Osijeku, s nula posto šanse da uđe u igru, ali neka je sjeo. Dobar marketinški potez.
U konglomeratu zvižduka sucu, prosvjeda protiv HNS-a i bubnjanja (i baklji) za što bolju igru Hajduka, “bijeli” su se opet mučili, premda su sustavno mljeli protivničku obranu. Znalački se otraga postavio Paolo Tramezzani (bivši trener Hajduka pozdravljen je pljeskom s poljudskih tribina. Međutim, Istri je falila napadačka dimenzija...
Istra je bila dobro posložena u obrani i mogla je recimo izvući 0:0, što ne bi bilo čudo, jer je i Hajduk bio jalov i spasio ga je više-manje slučajan gol, ali je gostima iz Istre nedostajala napadačka komponenta, taj Matheus da je možda više igrao, moglo je biti više problema za “bijele”.
Čudna je bila reakcija nekadašnjeg splitovca Slavka Blagojevića koji je dobio dva žuta kartona u istom trenutku, faul, pa napucavanje baluna i sudac Zdenko Lovrić ga je pravilno isključio.
Tek s igračem manje (?!) Istra se pomakla prema naprijed, na sve ili ništa, a Matheus neobičnog punog imena Matheus Tovar Darwin Daniel pokazao je da bi mogao biti opasan, ali je utakmicu počeo s klupe.
S igračem više, začudo, Hajduk se uglavnom branio (?!) i sve to ide u pragmatiku kakvu zaziva Karoglan. Čuvao se trener vraga u finišu, puhao je i na hladno i samo je čekao da završi susret sa 1:0 u džepu.
Hajduku je igra pokidana, niti nisu povezane, a može biti da je sve to od golemog pritiska s kojim se treba znati nositi. Zato pobjedi ne valja gledati u zube
A valjda će se i broj ozlijeđenih smanjiti za iduće okršaje...