Nova godina je za hajdukologiju – tužan dan. Točno godinu dana se navršava prvi prvoga da nas je napustio Kalimero. Mario Boljat, zlatna rezerva ‘zlatne generacije‘ Hajduka, dvanaesti igrač. Na terenu, ne na tribinama. Neizostavan nogometaš, a nema ga u onoj postavi koja se pjeva poput pjesmice napamet, Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak.
A Boljat? Nije u prvih 11, ali eno ga na slici njih 12, gdje je tadašnje zlatno kroničarsko pero zlatne generacije Zdravko Reić naš, iz Slobodne Dalmacije, urgirao kod Tita Kirigina da se uz trenera Tomislava Ivića i 11 hajduka stavi na poster i 12. igrač. Mario Boljat, neizostavni.
I tako se u ljeto 1974. kad se slavila prva dupla kruna Hajduka u povijesti (i Trofeo Ciudad de la Linea) dogodila ta neobična slika, fotografija, poster, da ih je na slici – 12. Svih onih 11 što ih vrapci na krovu znaju i – Boljat.
Pisali smo i lani još u nekrologu našem Boljatu kako su ga zvali i Špaher i Gobo, jer zašto to ne spomenuti... Nije se ljutio na te nadimke često surove splitske publike, koja se umije s guštom narugati koječemu, a Boljatu našem samo zato jer po stasu nije bio elegantan ka‘ pinel a la Šurjak ili Peruzović. Međutim, ta ista publika ga je nadasve voljela i uvažavala u tom tipično mediteranskom kontrapunktu ljubavi i posprdnih žalaca. Kako ga ne bi voljela kad je Mario Boljat bio borac bez mane i straha, nadasve pouzdan i kao bek i kao vezni igrač, a u momčadi je bio trenerima omiljen, Katica za sve...
Važni golovi
Napokon, zabio je i važne golove, glavom(!) Marijanu Jantoljaku za 1:0 pobjedu protiv banjolučkog Borca, za 1:0 u finalu Kupa ujesen 1974. u blatu beogradskog Stadiona JNA, te se pamti i pogodak u Nišu na Čairu Radničkome (prvi gol u pobjedi 2:0) u proljeće 1979., a što je Hajduku bitno trasiralo put do titule prvaka, posljednje u Jugoslaviji.
A zašto Kalimero?
Pa zato jer je taj omiljeni lik crtića, Talijan po porijeklu, tek izlegli crni pilić s ljuskom jaja na glavi i zavežljajem preko ramena stalno kukao ‘pa to je nepravda, to je nepravda‘...
Šteta što takvih crtića danas nema na malim ekranima ili ih mi barem ne srećemo, a Kalimero je bio oličenje Boljata koji kao da je negodovao ‘to je nepravda što nisam u prvih 11, to je nepravda što i ja nisam u reprezentaciji, a baš svi jesu‘!
Pa ga je takvog, s ljuskom na glavi kako zdvaja, slikao i crtao nenadmašni, na žalost i sam već odavna pokojni karikaturist i publicist Tonči Kerum. Tvorac Berekina i serije famoznih, antologijskih karikatura. Pa je Boljat ovjekovječen i zapamćen kao - Kalimero.
Dospio na poster
Da se nepravde isprave eto ga na slici: 12. je igrač ‘bijelih‘ na posteru. A pozvan je naknadno i u reprezentaciju tamo 1977. godine, kad je selektor (jer tada riječ izbornik još nije bila izmišljena) Marko Valok pozvao i Boljata, e da mu bekovski par čine hajdukovci Mužinić - Boljat u pokušaju proboja kroz kvalifikacije na Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini. Gdje se u konačnici, na žalost, naša tadašnja državna selekcija, nije plasirala, nakon 6:4 pobjede u Bukureštu protiv Rumunjske, izgubilo se 0:1 protiv Španjolske u Beogradu i ništa od Argentine koju je do naslova svjetskog prvaka vodio dugokosi idol Mario Kempes, u doba kad se Diego Armando Maradona još nije ni pojavio na velikoj sceni.
No, Boljat se barem upisao u reprezentativce. Iz te plejade Ivićevih asova, svih 11 s početka teksta poimenično odjenulo je dres ‘plavih‘ i plus Katalinić i potom Đorđević i još na kraju Boljat skupa s njima...
Otišao nam je Kalimero lani, iznenada, na Novu godinu, rođen 1951... Ostavio je dubok trag ne samo u Hajduku nego i u Domovinskom ratu nesebičnim angažmanom domoljuba na prvoj crti bojišnice.
Ispraćen je lani na Lovrincu s golemom pažnjom kako Hajduka tako i suboraca, hrvatskih nam branitelja. Godina učas prođe...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....