Božidar Maljković, trofejni trener košarkaša Jugoplastike, dvaput sa “žutima” prvak Europe (1989. i 1990.), triput Jugoslavije (1988., 1989. i 1990.), a i Kup je jedan (1990.) pridodao kolekciji, s Ratom Tvrdićem proveo je sasvim blisko sve te svoje četiri godine na Gripama. I skovao trajno, neraskidivo prijateljstvo, puno veće od lojalne suradnje trenera i funkcionera.
Željko Jerkov prvi je dojavio tužnu vijest “Boži Dioklecijanu” u Beograd, kako smo tada Maljkovića titulirali u gradu pod Marjanom, a nadimak, epolete rimskog imperatora, stavio mu je srpski novinar, pokojni Aleksandar Tijanić.
Na prvu vijest Jerkova, “znaš, Rato je umro”, obojica su ostala neko vrijeme šuteći, muk kroz eter, prigušeni plač dvojice velikana.
Današnji prvi čovjek Olimpijskog komiteta Srbije, rekao nam je:
- Rato i ja bili smo veliki, baš veliki prijatelji! Rato Tvrdić, Zoran Grašo, Đorđe Balašević i Oliver Dragojević, bila su četvorica najduhovitijih ljudi što sam ih sreo i upoznao u životu, a bio sam posvuda... Rato i Oliver mogli su kao istinske zvijezde u svome fahu da žive u bilo kom gradu bivše države i Europe, ali do zadnjeg daha nikad nisu ni htjeli ni poželjeli da napuste svoj Split, ostali su mu vjerni do kraja. Izražavam saučešće, sućut Ratinoj obitelji i svim ljudima koji su ga voljeli i poštovali – kazao nam je Maljković.
