Umro je Rato Tvrdić, velikan splitske, hrvatske, jugoslavenske, europske i svjetske košarke. Na oproštaju od aktivnog igranja u Splitu poklonila mu se europska selekcija, FIBA probrana momčad tog proljeća 1977. godine. Nije moglo biti većeg priznanja. Selekcija Europe na oproštaju Rate... Malo je epiteta da ga se okiti kako zaslužuje, omiljeni kapetan, vrhunski bek-šuter, kasnije funkcioner u košarkaškom hramu na Gripama, cijeli vijek među svojim "žutima": još prije nego što su se zvali Jugoplastika, pa sve do nedavnih dana, dok mu je snaga dopuštala, pratio je baš svaku utakmicu sa svoga mjesta, gore na balkonu, poviše zapadne tribine.
Bolest ga je u posljednje vrijeme baš shrvala, bilo je tužno sresti ga, inače tako vitalnog i veselog, a da te ne prepoznaje, tako to ide...
Umro je u 81. godini, u rujnu bi imao 81. rođendan...
Brojke će kazati kako je s Jugoplastikom osvojio dvije titule prvaka Jugoslavije, 1971. i 1977., Kup bivše države triput, 1972., 1974. i 1977., bio je finalist Kupa prvaka 1972. (poraz od Ignisa u Tel Avivu), finalist Kupa kupova 1973. (poraz od lenjingradskog Spartaka u Solunu), te je osvojio i dvaput europski Kup Radivoja Koraća, što je u košarci bila inačica nogometnog Kupa UEFA, 1976. i 1977., igrali su drugoplasirani i trećeplasirani iz nacionalnih prvenstava..
Na reprezentativnom planu pregršt je medalja osvojio, kad je ono što je postalo brand, YU-košarka, utabala staze osvajanja medalja na velikim natjecanjima: prvak svijeta s „plavima” 1970. u Ljubljani, dvaput prvak Europe (1973. u Barceloni i 1975. u Splitu i Beogradu), dvaput drugi na svijetu, jednom drugi u Europi. Izmakla mu je olimpijska medalja jer u osvajanju srebra nije bio u momčadi 1968. u Meksiku, a 1972. u Muenchenu tadašnji naši nisu došli do medalje nakon neočekivanog poraza. Udaljio ih je dopingirani, a nekažnjeni Portoriko. Miguel Coll pozitivan na dopingu, a rezultat poraz ostao?!
Mirko Novosel držao je Ratu kao sina, na klupi s brojem 4 uz sebe da bude vođa reprezentacije u svlačionici i pod stare dane, toliko mu je bio dragocjen da im je bio kapetan, podigao pehar, a igrali su neki mlađi i poletniji (Slavnić, Kićanović...)
Ostao je kao igrač Jugoplastike čak 13 sezona i nikad nije htio, nije poželio ići vani „dignut novac”. Sudionik je prelaska kluba iz Spinuta na Gripe, kad su na današnjem parkiralištu u Jobovoj Petar Skansi i on gledali kako more navijača hrli na vaterpolo derbi u Poljud, pričali su:
- Vidiš Pero, jednog dana će ova masa naroda dolazit gledat košarku!
Zvučalo je proročanski, danas zvuči kao dosjetka, ali već sedamdesetih igrala se europska košarka na Gripama, nedugo nakon preseljenja iz Spinuta (gdje su im uzeli zemljište da se grade neboderi, pa ih nasadili uz tvrđavu Gripe).
Real Madrid, ovaj isti današnji koji niže titule, pao je pred Jugoplastikom u polufinalu Kupa prvaka te 1972. godine, kad su se „žuti” uselili, ugurali u tercet velikana: Ignis iz Varesea, Real Madrid i moskovski CSKA dijelili su titule i onda se pojavila iz Splita mala velika Jugoplastika.
Nikad, rekosmo, nije prešao igrati u inozemstvo, a mogao je, dakako. Bilo kome ispisati ček i reći, dolazim... No, imao je svoj RTV-servis, ostao vjeran svome iskonskom zanatu, a košarka mu je bila hobi. Servis Grundiga i Blaupunkta, nadaleko poznat, skoro poput Ratine košarkaške karijere. Tu je počeo i poznati naš sugrađanin Siniša Brzović... Malo smo pretjerali, možda, ali osamdesetih „skokni do Rate”, značilo je uzeti novi daljinski ili odabrati neki tada elitni kolor televizor, friško pristigao na Ratin lager.
Godinama kasnije ostao je u klubu na Gripama kao spretni funkcioner, dovodio igrače, bio šef stručnog štaba, birao i trenere, za njegov brk (nadaleko poznat) dolazili su veliki treneri na Gripe...
Nije bio sam, ali uz Skansija, Jerkova, Šolmana, Macuru... direktora Bibu, bio je i on pravi funkcioner, veličina, te imao i te kako i svoje prste u formiranju generacije Rađe, Kukoča i ostalih. Premda je jedina istina da je sva ta žuta obitelj tada djelovala skladno i moćno, kao jedan svi odreda... Posvjedočit će o tome i sam Božo Maljković, ali i Željko Pavličević i mnogi velemajstori košarke.
Rato je bio izuzetan autoritet.
Kažu mi kolege još starije, sjećaju se uzrečice:
- Čuvaj se kuge i kolere, gladi i rata i tri Tvrdića brata...
Rato je srednji brat, stariji Lovre bio je broj 11 i kapetan momčadi, premda ne u prvoj petorki (Manović, R. Tvrdić, Šolman, Prug, Skansi, šesti igrač Peterka). Danas bismo rekli petorici, ali bolje zvuči prva petorka. Mlađi Dražen bio je broj 8 i spreman ući u igru za „šporke poslove” obavit što treba. Vidi onoga tamo, Simonovića, e Ducija fauliraj i brzo zaradi pet ličnih/osobnih grešaka, ali taj se neće više naigrati!
Rato je – vidite na slikama – u dresu „žutih” bio broj 10. Premda nije sasvim za usporedbu, ali taj savršeni broj imao je svoje značenje i vrijednost i u košarci, kao i u nogometu. Dok je u Hajduku 10 nosio Jurica Jerković, njegov pandan na Gripama bio je – Rato Tvrdić. Kapetan, vođa, bek-šuter. Pomalo nezgrapne tehnike, nije znao vodit balun, rekle bi današnje estete, ali nepogrešiv kad bi najviše trebalo. I Žutko je napravljen po Rati, nezaboravna maskota iz radionice pokojnog Zdenka Milišića, dizajnera danas ugaslog kombinata Jugoplastika. Iz te radionice izašli su i Bili (Hajduk), Vučko (Olimpijske igre u Sarajevu), Zeka Peka (Europsko prvenstvo u košarci u Beogradu), Cico (Dinamo), Zvezdan (Crvena zvezda), Srećko (Partizan)...
Plače Jerkov, plače Biba, plaču Rejo i Pezzi, novinarski bardovi vršnjaci velikana Rate, plače Božo Dioklecijan u Beogradu. Suze su u očima i vašeg reportera, onoga koji bi se zaletio na Poljičku cestu, „trkni do Rate, neka nam popravi daljinski”, zamolili bi roditelji.
Kasnije, godinama, postali smo s Ratom, može se reći prijatelji, a tko nije bio s Ratom prijatelj?! Čovjekom vedrine, humora, s bezbroj vrlina...
Bolest ga je uzimala pomalo, ali neumitno. I njegova katriga na Gripama već je neko vrijeme bila prazna.
Ali, to je život. Život i smrt. Neraskidivo vezani.
Da, ostala je i neispričana priča kako su Rato i njegov veliki prijatelj Krešimir Ćosić htjeli napraviti razmjenu igrača Zadra i Jugoplastike, ajmo jedne godine igrati svi za Split, a druge za Zadar, bio bi to potez slavan, nitko nam ne bi bio ravan! Dalmatinska petorka Ćosić, Skansi, Tvrdić, Đerđa, Šolman i šesti igrač Ćiro Perinčić jedne sezone za Split, a druge za Zadar?!
Je, ali tko će biti prvi koji će u tome uživati? Funkcioneri se nisu mogli dogovoriti...
Bio je toliko dobar, blizak sa Ćosićem da je Krešo baš njemu, Rati, prvome se povjerio. Znaš, Rato, odlazim. Di ideš?! Bježim, pardon, idem u Ameriku na studije. A onda je to ekskluzivno objavio naš Zdravko Reić kao svjetsku senzaciju s Europskog prvenstva u Napulju te 1969. godine.
Kad je Jugoplastika prvi put posrnula, Rato je dozvao Krešu Ćosića da je vadi iz bunara, Ćosić je bio trener „žutih” 1984., pa instalirao Slavka Trninića i Josipa Pina Grdovića da nastave rad, na što su se nadovezali Zoran Slavnić, Božidar Maljković, Željko Pavličević, tako je počela „druga Jugoplastika”, trostruki europski prvak 1989., 1990. i 1991. godine.
Puno je priča, a jedan je Rato. Neka mu je laka zemlja.
Rato, Rato, košarkaško naše zlato...
