Hrvatska ima dva predstavnika u finalima gimnastičkih natjecanja u Parizu. Osim Tina Srbića na preči, sjajnim nastupom finale preskoka je osigurao Aurel Benović, 24-godišnji Osječanin, olimpijski debitant.
Odličnim nastupom privukao je pažnju hrvatske javnosti, a iza njega nije nimalo lagana životna priča.
Nakon što Benović je u travnju izborio plasman na Olimpijske igre u Parizu, njegov iznenađen i oduševljen kolega Tin Srbić je za Sportske novosti izjavio:
- Kakav je život imao, zaslužio je da mu se dogodi nešto ovako lijepo.
Da, priča 23-godišnjeg osječkog gimnastičara doista je posebna. I teška i inspirativna. Život ga nije mazio, bio je okružen tragedijama, lani mu je čak u jednom trenutku i nastavak karijere bio pod upitnikom, ali izdigao se iz svega. Imao je uz sebe ljude poput trenera Vladimira Mađarevića i Borisa Čulina, poput svojih osječkih gimnastičkih uzora Tomislava Markovića i Roberta Seligmana, ljude koji su mu bili podrška i koji nikad nisu digli ruke od njega.
Njegov ulazak u gimnastiku po mnogočemu je bio tipičan. Gimnastika je zapravo bila lijek za hiperaktivnost ili kako će to sam Aurel reći “stvarno sam bio zvrkast”.
- Jedan dan je u moj vrtić došla trenerica Maja Pavić, održavala nam je sate gimnastike i kroz igru prepoznala da se u tom mom nestašluku krije ipak nešto više. Predložila je mojoj mami da me odvede u osječki Sokol, svidjelo mi se i, eto, od svoje četvrte godine sam tu - ispričao je jednom prilikom Aurel.
U početku je s njim radio Boris Čulin, a s deset je godina prešao kod Vladimira Mađarevića koji mu je i danas glavni trener. Počeo je vježbati sa starijima, prvenstveno s Tomislavom Markovićem, tada našim najboljim parterašem koji će mu postati uzor, ali i s kojim će nekoliko godina kasnije proživjeti jednu od najšokantnijih epizoda u životu.
U ožujku 2017. Marković je na treningu doživio težak srčani udar i pola sata bio klinički mrtav. Mlađahni Aurel, tada 16-godišnjak, u strahu i nevjerici iz neposredne je blizine gledao kako Mađarević i Čulin, srećom uspješno, oživljavaju njegova kolegu i prijatelja.
- Nakon toga sam se jedno vrijeme bojao da će se to i meni dogoditi, postao sam malo paranoičan. To je bila scena koju do kraja života neću moći izbaciti iz glave. Bilo bi strašno da je takva dobra duša poput Tomislava tako rano otišla - prepričao je svojedobno Aurel.
Oživljavao majku
Jako ga je pogodio taj događaj, toliko da je jedno vrijeme gotovo svakodnevno imao potrebu dolaziti kod Markovića i biti uz njega, a Tomi mu je praktički postao zamjena za oca. Aurel je, naime, vrlo rano, još kao 11-godišnji dječak ostao bez tate.
- Neću ulaziti preduboko, ali zbog rata i nekih drugih stvari imao je problema s alkoholom, pa se razbolio i na kraju je umro od raka. Majka mi je bila sve, i mama i tata, i baka i djed. Ona me gurala, usmjeravala i izvela na pravi put. Živio sam u okruženju u kojem je bilo dostupno sve, od droge do alkohola, ali nisam to htio. Kad sam ušao u gimnastiku, imao sam zacrtan svoj put i cilj i ostao sam pri tome - vrlo je iskreno govorio 2020. nakon najvećeg uspjeha u karijeri, osvajanja srebra na parteru na Europskom prvenstvu u Mersinu.
Prošle je godine, na žalost, ostao i bez majke i to je bio još jedan težak udarac koji je podnio i nova šokantna priča u njegovom životu koju je podijelio i na društvenim mrežama.
“Iz teških trenutaka čovjek uvijek nauči neku novu životnu lekciju. Na žalost, moja današnja životna lekcija je bila iz filma strave. Budeći se ujutro, zatekao sam mamu u ne najboljem fizičkom stanju, ali kao i svaki dan, s obzirom na to da je već dugo bolesna, mislio sam kako će popiti lijekove i da će se opet sve smiriti. Na žalost, ovaj put nije bilo tako... Samo se srušila. Zovem hitnu, plačem, oživljavam vlastitu majku. Srce joj je stalo. Pravovremenom reakcijom i brzim dolaskom liječničke službe ponovno se vratila i nadam se da će se brzo oporaviti”, napisao je tada.
Na žalost, priča ipak nije imala sretan kraj. Majka je nekoliko tjedana kasnije morala biti podvrgnuta operaciji srca i preminula je tijekom zahvata. Bili su mu to najteži i najbolniji trenuci u životu, a da stvar bude gora, u tom je razdoblju zadobio i frakturu metatarzalne kosti u desnom stopalu, a ozljeda je bila takva da je liječnik u jednom trenutku doveo u pitanje i nastavak njegove karijere. Morao je propustiti Svjetsko prvenstvo u Antwerpenu, ujedno i prvu priliku za lov na olimpijsku ulaznicu, ali opet je u svemu tome pronašao snagu i motivaciju.
Male šanse pretvorio u uspjeh
- Ostao sam sam i sada se borim psihički sa svime. I s tom ozljedom i sa svojim mislima. Ali, obećao sam mami prije nego što je preminula da ću se potruditi bez obzira na sve, da ću pokušati izboriti odlazak na Olimpijske igre. Ona me od moje četvrte godine vodila na treninge i bila mi je najveća podrška u karijeri, tako da ću se potruditi prvenstveno zbog nje, zbog obećanja koje sam dao i njoj i sebi - rekao je za Sportske novosti u studenom prošle godine.
U travnju, kad je karta za Pariz bila u džepu, na Instagramu je osvanula kratka objava:
“Njoj sam obećao, zbog nje sam tu gdje jesam i hvala joj na svemu! Ovo je za nju. Volim te, mama.”
A taj put do olimpijskih krugova bio je sve samo ne lagan. Na kojem će mjestu završiti i hoće li možda opet iznenaditi konkurenciju i osvojiti medalju, saznat ćemo u nedjelju, 4. kolovoza, kad je termin finala zakazan za 16 sati i 24 minute.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....