‘Naoštrili‘ mi pitanja, mikrofon mu gurnuli pod nos, kad eto ti lole u crnoj majici s koje ‘trešti‘ natpis: redar. Predgrupa našem intervjuu, ispostavilo se...
- Jeste vi igrali u Hajduka?
- Nisan.
- A di ste igrali? Nekako ste mi poznati...
- Rukomet san igra.
- Ajme, da. Tako je. A kako van je ono ime?
- Drago Vuković.
Tako smo započeli naš posao na Zapadnoj obali. Proslavljeni rukometaš stao je pred naš mikrofon, ali tek nakon početnog ‘igrokaza‘. Nije mu zasmetalo. Sve je to simpatično, smije se Drago. Povod su bile nadolazeće Olimpijske igre u Parizu. A Vuković je prekaljeni splitski olimpijac. I to s medaljom u džepu. Medaljama, pardon. Oko vrata je stavio zlato u Ateni 2004. i broncu u Londonu 2012. godine..
- Nisam skoro pa ni svjestan da sam uspio osvojiti dvije olimpijske medalje. Veliko priznanje mi je bilo i samo otići u olimpijsko selo i vidjeti sve te vrhunske sportaše. Nisam to ni sanjao, ali sve mi se brzo dogodilo. Pozvan sam na pripreme 2004., bilo mi je 20 godina. I na kraju sam otišao na Igre.
Voli se Drago našaliti na svoj račun. Dobra je baza...
- Uvijek za sebe kažem da sam kao Jack Nicholson za Lakerse. Sve utakmice odgledao sam iz prvog reda, haha. Na otvaranje u Ateni sam išao sam. Napravili su mi spačku, pomaknuli mi sat unaprijed. Davor Dominiković je to zakuhao, najveći šaljivdžija u reprezentaciji – prisjeća se Vuković tih vremena.
- Okupljanje je bilo u dvorani Panathinaikosa. Koliko se samo ljudi okupilo oko ‘Dream Teama‘ američkih košarkaša. Uspio sam se slikati s Timom Duncanom. Danas ni ne znam gdje mi je ta fotografija.
Lijepo se prisjetiti dogodovština, ali ajmo mi na ono što nas uskoro očekuje. Hrvatsku ćemo gledati na Igrama. U skupini su sa Španjolskom, Njemačkom, Slovenijom, Švedskom i Japanom.
Koliko može Hrvatska?
- To je uvijek teško pitanje. Bilo mi je teško i komentirati. Pripreme su duge, vidio sam spisak putnika. Izbornik Sigurdsson je taj koji odlučuje. Vrhunski je trener i čovjek. Drago mi je što mu je naš Denis Špoljarić pomoćnik. Bio je odličan igrač, a krenuo je i u trenerske vode. Ekipa izgleda dobro. U najboljoj formi su nam vratari. Nadam se da će tako i ostati. Treba nam samo zdravlja jer kvaliteta nije upitna.
Puno je polemike bilo prije izbora Dagura Sigurdssona na mjesto izbornika. Prvi je stranac na klupi hrvatske rukometne reprezentacije.
- Za mene to nije problem. Realno, promijenili smo puno hrvatskih trenera. Iskreno, ne znam ni koga bi više stavili iz Hrvatske. Mislim da je ovo bio pozitivni šok za naše. Baš sam se s Duvnjakom čuo prije par dana, kaže da je atmosfera super. To je zapravo i najvažnije. Ako su među igračima nesuglasice, onda to neće izaći na dobro.
Preopširna je to tema za ove retke. Zaslužuje posebnu analizu, no moramo upitati.
Gdje je hrvatski rukomet danas?
- Tu prvo treba sagledati cjelokupni hrvatski sport. Mi smo fenomeni u bilo kojem sportu. S obzirom na ulaganja, mi smo odlični. Košarku svi prozivaju godinama. Igramo s Grčkom čiji jedan klub ima proračun kao svi naši zajedno. Hrvatski rukomet je u padu što se tiče medalja. Dogodila se smjena generacija i nije to više ta kvaliteta kao što je bila. Prolazak u četvrtfinale bio bi uspjeh, a kamoli onda još do polufinala ili dalje...
Dosta je rukometa. Prelazimo na život. Dvoje djece ima Drago, kćer i sina.
Jesi li ih usmjerio na sport? Rukomet?
- To je zabranjeno, haha. Mali je u taekwondou i ide na šah vikendom, a kćer je bila u odbojci. Dobri su u školi i ne forsiram ih prema sportu. Baš zato jer znam što je profesionalni sport. Dobro je dok si igrač, ali poslije karijere si nigdje. Nije to lako.
Nećemo, dakako, zaboraviti ni suprugu Blaženku. Zajedno su više od 20 godina.
Gdje ste se upoznali?
- Evo ovdje – šetali smo Zapadnom obalom, a Drago je prstom pokazao prema mjestu na kojem je nekad stajao hotel Marjan, a danas tamo caruju bageri i kamioni.
- Bilo je to na maturalnoj večeri, u srednjoj školi. I evo, još guramo.
Za Dragino ime veže se i ‘legenda‘ da je baš on najbolji tenisač među rukometašima.
Istina ili mit?
- Ne, ne, nisam. Ali bilo je mečeva. Igrao sam jednom s Linom Červarom. To je Ivano Balić organizirao. Pa je Lino rekao da sam prevarant. Dva dana je padala kiša, teren je bio užasan. I onda bi loptica odskočila krivo, pa je vikao da treba ponoviti poen. Ali Ivano nije dao. To mi je najznačajnija pobjeda u karijeri, haha.
No, nije bilo puno vremena za tenis tijekom karijere. Rizik je bio prevelik. Samo jedna ozljeda i sve je moglo propasti...
- Lino je čak jedno vrijeme naredio da svi bandažiramo zglobove. Svaki trening smo to radili. To je za njega bila najbanalnija ozljeda, izvrnuti zglob.
A sad ono što se za njega najviše veže posljednjih godina. Drago radi u hotelu. Olimpijski pobjednik ima sasvim običan posao. Mnogi se tome čude. Štoviše, ima i zlobnika koji tvrde da je ‘propao‘. No, Vuković se na sve to samo smije. Otkrio nam je i zašto se zaposlio. Nije zbog novca...
- Čuo sam priče da sam bankrotirao i da sada guram kufere po Splitu da preživim. Rekao sam da ću im dati broj kartice, pa neka mi slobodno nešto uplate, haha. A ja ću onda to proslijediti nekome kome stvarno treba. U rukometu se više ne vidim u trenerskoj ulozi. Moraš biti u tome više nego kad si igrač. Pogotovo što moraš ići vani ako želiš nešto ozbiljno. A to mi se ne radi.
Zašto onda baš taj posao?
- Možda zvuči čudno, ali rad je ono što me opušta. To me ispunjava. Kada radim popodne, ujutro se spustim na Firule sa sinom. Važno mi je da mi je dan ispunjen. Ne mogu ležati na kauču. Čak i taj stres na poslu mi odgovara. Kada dođe jedan od stotinu gostiju koji je bezobrazan, ja prema njemu budem još bolji. Dosta sam se tukao na terenu, ne mogu sad još tući goste po hotelu. Ispunjava me otići i na koju utakmicu, na Hajduka ili na Gripe pogledati košarku.
Gdje ti je bilo najljepše igrati?
- Bila mi je velika promjena kada sam iz Zagreba prešao u Velenje. Mala je to sredina. Ali na kraju mi je baš to možda bio i najljepši period u karijeri. Liga je bila top i ljudi su me primili sjajno. Kada mi je otac umro četvorica navijača su došli na sprovod. Obećao sam da ću im se odužiti za sve. I jesam. Danas smo još u kontaktu, s njima i vođom njihovih navijača. Ivica Obrvan je za mene učinio puno. Bio mi je trener u tom razdoblju kada mi je otac obolio. Dao mi je odriješene ruke.
I za kraj ajmo na ‘ludosti‘. Ako ste ikad ‘proguglali‘ išta o Dragi Vukoviću sigurno vam je za oko zapeo po koji naslov o tome kako je u njega bila zaljubljena Petra Ecclestone. Da, baš ona kći slavnog Bernieja, dugogodišnjeg šefa Formule 1. Tata je za kći čak i organizirao večeru kako bi upoznala svoju simpatiju, Dragu.
- To je bilo u Ateni 2004. Pozvali su na večeru Ivana, Lina i mene. Nije mi bilo jasno zašto sam ja tu. Mislio sam da idem jer sam najmlađi, pa da to odradim s njima. I onda su mi rekli da je Petra htjela da ja dođem. A imala je tada niti 16 godina, a ja 20. Već tada sam bio u vezi s mojom sadašnjom suprugom. Naravno da nije bilo ništa, ali poslije su me svi zezali: ‘ajme majmune, jesmo li mogli formulu vozit?‘ - smije se Drago, ali zaključuje:
- Neka mene ovdje, bolje je ovako – kaže skromni Drago, sjajan sugovornik, čovjek s kojim bi mogli pričati ‘do sutra‘.
