Hrvatska je izgubila važnu utakmicu protiv Slovenije s 29:31 i sada će morati "skinuti" jednog od velikana (Španjolska, Švedska, Njemačka) da bi uopće izborila drugi krug u Parizu.
Da se odmah razumijemo, naši rukometaši to mogu, ali je ovaj poraz protiv susjeda ozbiljno kompromitirao sve naše planove uoči Olimpijskih igara. A plan je bio ne samo izboriti taj drugi krug nego i, ako je moguće, uzeti što bolju startnu poziciju za nastavak natjecanja, jedno od prva dva mjesta u skupini, možda čak i prvo, kako bi izbjegli Dance i Francuze za koje se vjeruje da će sigurno uzeti prva dva mjesta u grupi s kojom se križamo.
Treba li uopće naglašavati koliko bi teško bilo izbaciti Francuze na njihovom terenu u Parizu, ili Dance, najjače ovdje, koji su te iste Francuze razbili s osam razlike u prvom kolu?
Sad nas čeka teška borba za uhvatiti jedno od prva četiri mjesta koja vode u drugi krug. Tim prije što su Slovenci i Japanci, s kojima smo igrali prva dva kola, nakon ždrijeba Igara označeni kao dvije najslabije momčadi u našoj grupi, koje neće proći dalje. A znate kako smo s njima prošli: Japance smo dobili "na pravdi Boga" golom u zadnjoj sekundi, a od Slovenaca izgubili.
Okej, sad će netko potegnuti argument da smo i u Portugalu 2003. godine krenuli slično (poraz od Argentine, pa 9:12 početkom drugog poluvremena protiv Saudijske Arabije) i onda postali svjetski prvaci... Događa se to, ali ne baš često. Pogotovo kad te u grupi čekaju Španjolci, Šveđani i Nijemci, pa iza toga, ako prođeš, Francuzi, Danci...
Vratimo se mi našima i onome što (ni)su pokazali u prve dvije utakmice. Protiv Slovenaca ponovili su Japan, na žalost, u obrnutom smislu. Tamo smo gubili šest razlike sredinom drugog poluvremena i uspjeli okrenuti, ovdje smo vodili četiri razlike i izgubili. Kako, zašto?
Kad prvi gol primiš tek u osmoj minuti, a u prvih 12 samo jedan, i na kraju primiš čak 31 onda vidiš dio razloga. Dakle, u 12. minuti smo vodili 5:1, obrana 6-0 čudo, Slovenci nemoćni. I onda je počelo curiti. Protivnik nas je nadskočio, počeli su bušiti našu zonu s vanjskih pozicija, s 10-11 metara, rezultatski nas uhvatili već do poluvremena. Primiš dva gola u pola poluvremena, a na odmor odeš s 13 lopti u svojoj mreži!?
U nastavku je stao i napad. Krenulo je, po našem starom običaju, soliranje, bolje rečeno silovanje, nije bilo protoka lopte, igralo se "jedan na tri". Naravno, u takvoj igri bez ideje razbranili smo slovenske vratare, vratili moral i euforiju u protivničke redove i na kraju pali, štono se reče, bez ispaljena metka. Minus pet, nigdje drame.
Sve je moglo biti drugačije da Šoštarić nije promašio onu kontru, onaj zicer sedam minuta prije kraja... Bio je to ključni trenutak susreta, došli smo s 21:25 na 23:25, da je zabio bili bi na samo jednom golu minusa, još puno vremena do kraja... Ali, nije. Jednom se možeš izvući, ali više puta u nizu teško.
I sad se čupaj, vadi. Nijemci su se šalili s Japancima, laganih 11 razlike već na poluvremenu, istim onim Japancima od kojih smo mi gubili 17:23. Španjolci i Šveđani su rukometne velesile.
Ne izgleda dobro. A i dalje držim da je ovo vrlo, vrlo potentna reprezentacija, kombinacija mladosti i iskustva, koja ima širinu i kvalitetu kakvu odavno nismo imali.