StoryEditor
Rukometzlatni olimpijac

Petar Metličić: Prije Atene pao je dogovor da se svi tetoviramo ako osvojimo medalju, na turniru smo stres razbijali šalama

20. srpnja 2021. - 12:03

Otkud mu tetovaža na nozi, kako je „Morska vila“ postala himna reprezentacije i kako su se provodili u Olimpijskom selu, otkrio nam je naš proslavljeni rukometaš i zlatni olimpijac Petar Metličić u najnovijoj epizodi serijala „Priče sa Zapadne obale“.

Ploču zaslužnog olimpijca na Zapadnoj obali u Splitu Metličić je osigurao osvajanjem zlata na Igrama u Ateni 2004. godine, u najboljim danima hrvatske reprezentacije, kada je ona bila nepobjediva. Godinu dana ranije izabranici Lina Červara postali su svjetski prvaci i onda tome pridodali olimpijsko zlato koje, s obzirom na to da se Igre održavaju svake četiri godine, ipak spada u zasebnu kategoriju.

‘Naša reprezentacija je bila posebna i po navijačima’

 - To nam je zlato označilo živote i odredilo daljnji tijek naših karijera. Prije svega nam je sam odlazak u Atenu predstavljao veliku sreću. Osjećali smo se kao mala djeca, ispunjeni, i onda smo još uzeli zlato. I to bez poraza! Iako je prošlo već 17 godina od tog uspjeha, on će ostati zapisan u vječnosti - kaže nam nekadašnji kapetan reprezentacije i vlasnik jedne od najubojitijih ljevica u povijesti rukometa.  

Na putu do vječne olimpijske slave Hrvatska je u Ateni svladala u skupini Island, Sloveniju, Južnu Koreju, Rusiju i Španjolsku, potom u četvrtfinalu Grčku, u polufinalu Mađarsku i konačno u finalu Njemačku. Metla, laganih 8-0! Hrvati su u grčkoj prijestolnici i kolijevci Olimpijskih igara svako malo imali razloga za feštu, a štimung su najčešće stvarali baš rukometaši...

- Pokušavali smo sav stres od očekivanja razbiti šalama i opustiti naše kolege olimpijce i nas same, da ne razmišljamo previše o rezultatu. Čak smo imali i postrojavanja prije svakog odlaska naših predstavnika na borilišta, pa smo onda i dočekivali one koji su osvojili medalje... Te su Igre bile posebne ne samo zbog našeg zlata, nego i baš zbog tog ambijenta koji je vladao.

Osim medalje, kao fizički podsjetnik na krunu karijere u nacionalnom dresu Metličić nosi i tetovažu na listu lijeve noge. Kaže, nije pobornik obilježavanja tijela na taj način, ali nije mu nimalo žao što je napravio iznimku.

- Bili smo u Crikvenici na pripremama pa smo se, u cilju podizanja kolektivnog duha i zajedništva, dogovorili da ćemo se svi tetovirati ako osvojimo bilo koju medalju. Iako nisam ljubitelj tetovaža, nisam se dvoumio ni sekunde - otkriva nam Pero.

Svoj dio obećanja je ispunio.

- Dan nakon povratka iz Atene odmah sam tetovirao medalju, malo uvećanu. I danas je tu, iako ću je vjerojatno morati malo obnoviti, haha. Sve u svemu, to je predivna uspomena koju rado čuvam.

Kao i svugdje gdje Hrvatska igra, i u Ateni je imala brojnu podršku s tribina. Pero je u takvom ambijentu guštao igrati, on je iz njega izvlačio maksimum.

- Imao sam sreću što sam i u reprezentaciji i u klubovima uvijek igrao pred punim tribinama. To mi je puno značilo bez obzira jesu li navijači bili moji ili suparnički. Naša je reprezentacija oduvijek bila posebna po toj podršci, svi znamo kakvi su naši navijači i koliko su nam često pomagali. A eto, uvijek smo igrali za velike stvari pa je i publike uvijek bilo puno. Igrati pred malim brojem gledatelja pomalo je dosadno, nekad se i ne možeš toliko motivirati kad dvorana nije puna.

Metličić nam je otkrio i tajnu “Morske vile”. Pjesma kultnog splitskog benda Daleka obala nastala je 90-ih, a desetak godina kasnije postala je neslužbena himna rukometne reprezentacije.

- Kad je danas čujem na radiju u autu ili kod kuće, odmah me podsjeti na te predivne dane - nasmijao se Metličić.

Onda, kako je do nje došlo?

- Uvijek smo u autobusu na putu do dvorane ili hotela puštali muziku, a Davor Dominiković bio je inicijator svega. “Morska vila” svima nam je bila draga, znali smo riječi. Došla je jedna pobjeda, pa druga, netko je predložio da nam postane himna i prihvatili smo. Onda je sve izašlo u javnost i tako je ostalo do danas. Uz sportski dio, to je velika uspomena na sva velika natjecanja koja smo imali.    

Nažalost, u Pekingu 2008. razloga za puštanje “Morske vile” nije bilo toliko puno kao u Ateni. Iako su u četvrtfinalu ostvarili sjajnu pobjedu protiv Danske, porazima od Francuske u polufinalu i Španjolske u meču za broncu Metličić i društvo ostali su bez medalje.

- Od samog početka turnira i svih priprema ekipa nije bila kao u Ateni. Došli smo tamo dosta iskusni, rezultatski to na kraju nije bilo toliko loše, ali bili smo razočarani s obzirom na to da smo u Ateni uzeli zlato.  

Godinu dana kasnije (2009.) Metličić je nakon Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj zaključio reprezentativnu priču, a 2013. i onu klupsku. Danas je trener u Akademiji Balić&Metličić koju je 2007. godine pokrenuo s bivšim suigračem i prijateljem Ivanom Balićem. S klupe odgaja neke buduće šampione, shvaćajući na tom putu razliku između igrača i trenera.

- Nema dileme da je lakše biti igrač - bez ustručavanja će Pero.

‘Treneri su podcijenjeni’

- Trenerski je posao težak i zahtjevan. Velika je odgovornost, pogotovo u grupi s puno ljudi. Trener je taj koji najviše odgovara za rezultat kad se radi o neuspjehu, a kad je uspjeh, onda su igrači uvijek ispred. Kod nas je trenerski posao dosta podcijenjen i tu griješimo. Nije lako biti igrač, da se razumijemo, jer napori su veliki fizički i psihički, ali trener je taj koji je vođa svih njih. Ako on pogriješi, dolazi do neuspjeha i loših rezultata.

Za kraj se ponajbolji hrvatski rukometaš svih vremena vratio u djetinjstvo, kada je sve zapravo i počelo. U doba kada su dječački snovi veći od neba, kad nemaju granicu. Tako je i mali Pero maštao o Olimpijskim igrama, vjerojatno ne očekujući da će se jednog dana dokopati najsjajnijeg odličja.

- Kad mi netko spomene Olimpijske igre, sjetim se dječaka od 13 godina koji se krene baviti sportom, u mom slučaju rukometom, i sanja o odlasku na Igre. Želi sudjelovati i napraviti veliki rezultat. To je nešto najveće svakom sportašu, san koji nažalost mnogima ostane neostvaren, a ja sam eto imao sreću otići i doživjeti osjećaj koji će mi ostati za cijeli život.

osobni karton

Klupska karijera

1993. – 1998. Brodomerkur Split
1998. – 2002. Metković Jambo
2002. – 2005. Ademar Leon
2005. – 2010. Ciudad Real
2010. – 2012. Pivo. Laško Celje
2012. – 2013. Montpellier

Reprezentacija (1997.-2009.)

OI 2004. Atena – zlato
SP 2003. Portugal – zlato
SP 2005. Tunis, SP 2009. Hrvatska – srebro
EP 2008. Norveška – srebro
MI Tunis 2001. - zlato   

item - id = 1113979
related id = 0 -> 1114771
related id = 1 -> 1114872
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. rujan 2021 02:41