Peti srpnja 1992., na sportskom rasporedu dana je bilo veliko finale Wimbledona. Suočavaju se dva mlada, perspektivna tenisača koja su tek zagazila u svoje dvadesete i još uvijek nisu ostavila veći utisak u povijesti Grand Slamova.
Pratilo se ovo finale posebno u tada novonastaloj suverenoj Hrvatskoj, naravno, ljubitelji sporta su odmah prepoznali da je riječ o finalu Andrea Agassija i Gorana Ivaniševića.
Dva temperamentna tenisača kojima je popularnost u velikom uzletu igraju tijesan i napet meč, ali je na kraju Amerikanac taj koji je nakon iscrpljujućeg petog seta došao do prve Grand Slam titule.
Nakon finala, iscrpljen i razumljivo shrvan, na konferenciji za novinare je ispalio: "Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće", pamti se i dandanas.
Najniže rangiran ikad
Ivanišević je u budućnosti igrao još tri finala najstarijeg teniskog turnira na svijetu, a tek devet godina kasnije, 2001., bi iz četvrte sreće napokon osvojio svoj prvi Grand Slam turnir kao najniže rangirani igrač ikad kojemu je to pošlo za rukom.
Agassi je pak, imao više uspjeha. Uz spomenuti Wimbledon, osvojio je i ostala tri Grand Slama, US Open u dvije prilike, dok je australski turnir bio njegov čak četiri puta.
Nema sumnje da je spomenuto finale ispred svog televizora pratio i tada petogodišnji Novak Đoković. Tad je već bila prošla godina dana otkad su mu roditelji za poklon dali mini reket i lopticu koje nije ispuštao iz ruku.
Točno je 31. godina od tog finala Wimbledona, a Đoković možda duguje i mali dio svoje, da budemo blagi, osebujne i ekstravagantne osobnosti Agassiju i Ivaniševiću, koje je kao dijete pratio, i od kojih je sigurno i pokupio štošta, možda koji teniski trik, a možda i kako najbolje u afektu opaliti reketom o pod.
Dvadeset i tri Grand Slam titule kasnije, Đoković je u ozbiljnoj utrci da ga se vodi kao jednog od najvećih svih vremena, a i u toj utrci se polako odvaja.
Očito su Ivanišević i Agassi ostavili veliki utjecaj na Novaka, jer ih je kroz svoju karijeru obojicu izabrao za trenere.
Agassi je Đokoviću trener bio tek nešto manje od godinu dana, između 2017. i 2018. godine. No, njihova suradnja nije urodila plodom. Đoković je za to vrijeme ostao bez ijednog Grand Slam turnira, i po prvi put u više od deset godina je ispao iz top 10 s ATP ljestvice.
Našao svog ‘luđaka‘
Agassi u to vrijeme i Agassi 90-ih godina, na svom vrhuncu, su dvije različite osobe. Kako su godine i desetljeća prošla, Amerikanac je izgubio svoj temperament i smirio se, a možda je upravo takav neki luđak nedostajao Đokoviću da ga drži na vrhu teniskog svijeta.
- Uvijek traži priliku na teniskom terenu da se naljuti - rekao je Agassi nakon što su prekinuli suradnju, a ta izjava možda i najbolje pokazuje koliko su različiti njih dvoje bili te koliko nisu bili odgovarali jedan drugome.
Đoković je možda svog luđaka pronašao upravo u Ivaniševiću, dovoljno ih je‘uguglati‘ zajedno i otvaraju vam se sati i sati zabave, videa i slika kako Đoković urla na Ivaniševića usred meča, pa ovaj urla nazad, pa prigovaranja, kolutanja očima, razbijanje reketa o pod i sve slično.
Kao stari bračni par za koji ne možete vjerovati kako su još uvijek skupa, uopće se ne podnose, ali očito su našli neku valnu duljinu na kojoj funkcioniraju.
Ovaj stari bračni par zajedno lovi Đokovićev broj 24, na istom onom mjestu gdje se prije točno 31 godinu Ivanišević u svom prvom finalu suočio s Agassijem, a nije ni mogao zamisliti da je pomogao inspirirati jednog od najvećih sportaša ikada te da će zajedno ispisivati stranice teniske povijesti.