Četiri Grand Slama. Četiri najveća turnira "bijelog sporta", a svaki priča svoju priču. Potpuno drukčiju, i to ne mislimo samo po pitanju teniske podloge. I neka je tako, kao i kod ljudi, nije zanimljivo kad smo svi isti. Nakon Wimbledona, sigurnog sinonima za prestiž, tradiciju i strogo propisanu eleganciju, na kojem nema mjesta kičastim outfitima, negospodskoj publici ni prevelikom odstupanju od stoljetnih pravila, na redu je US Open.
Stiglo se do četvrtfinalne faze, ali ovdje nećemo o rezultatima i mečevima. Ako je Wimbledon čuvar teniske tradicije, New York je njezin najglasniji moderni kontrapunkt. Tamo gledamo gotovo sve ono što Wimbledon nije.
Na travi All England Cluba tenis ima gotovo ritualni karakter: igrači i igračice moraju biti potpuno odjeveni u bijelo, reklame su strogo ograničene, a publika se od njezina ponašanja do dress codea savršeno uklapa u sliku turnira.
Nosi mi se bijela boja
Koliko prestižni turnir ozbiljno shvaća svoju bijelu tradiciju, najbolje je pokazao i ovogodišnji slučaj Jessice Bouzas Maneiro. Španjolku je nakon pobjede u prvom kolu sutkinja upozorila jer je kroz njezinu bijelu odjeću provirio tek mali dio crne potkošulje. Naime, wimbledonski pravilnik propisuje da odjeća mora biti "gotovo potpuno bijela", a dopušteni rubovi u boji ne smiju biti širi od jednog centimetra. Čak se i off-white i krem-nijanse smatraju nedopuštenima.
Na US Openu, pak, tenis postoji u puno širem kontekstu, uz njega idu moda (o ukusima nećemo), glazba, celebrityji, luksuz, kokteli, influenceri, društvene mreže... A ove godine, čak i miris kanabisa koji je nakratko prekinuo meč prve tenisačice svijeta.
U New Yorku su brojke, kao i uvijek, impresivne. Ništa drukčije nije ni ovog ljeta. Ukupan iznos namijenjen igračima dosegnuo je rekordnih 108 milijuna dolara, čak 20 posto više nego prošle godine. Pobjednici muškog i ženskog singla dobit će po 5,5 milijuna dolara, najviše što je ikada isplaćeno pobjednicima jednog Grand Slama. Čak i poraz u prvom kolu glavnog turnira vrijedi 140.000 dolara.
Svima jednako
Premda taj kič i glamur u mnogim situacijama prelazi granicu i stavlja sport u deseti plan, US Open ima jednu brojku kojom se može pohvaliti. Ona je povijesno možda važnija od svih današnjih milijuna. Godine 1973. US Open postao je prvi Grand Slam koji je muškarcima i ženama ponudio jednake nagrade. Iza toga povijesnog trenutka velikim je dijelom stajala Billie Jean King, koja je godinama upozoravala na ogromnu razliku u zaradama, a onda su spomenute godine Margaret Court i John Newcombe za osvajanje naslova dobili po 25.000 dolara.
Danas se o novcu u tenisu govori iz potpuno drukčije perspektive. US Open odavno nije samo turnir na kojem se dva tjedna odlučuje tko će podignuti trofej. Flushing Meadows pretvara se u golemi sportsko-društveni spektakl, mjesto na kojem se jednako pažljivo prati rezultat na semaforu i ono što se događa na tribinama, u VIP ložama i na društvenim mrežama.
U tome je možda i najveća razlika između New Yorka i Wimbledona. Dok se u Londonu tradicija nastoji zaštititi od utjecaja vremena, US Open upravo promjene pretvara u dio svog identiteta. Ne pokušava nužno ukrotiti novu publiku – pokušava je privući. Doduše, često te "zvijezde" u ložama znaju uhvatiti kamere kako nezainteresirano gledaju na teren ili pak bulje u mobitel, dok se neki odluče i "ubiti oko". No, bitno je da su se pojavili i po mogućnosti objavili štogod na društvene mreže, koje i na sportskim terenima počinju imati sve veću ulogu.
Tenisači više nisu samo sportaši. Oni su postali vlastiti mediji, influenceri i brendovi. Publiku ne zanima samo kako igraju, nego i kako izgledaju, gdje putuju, što nose, s kim surađuju i kakvi su kada iziđu izvan terena.
Jedna od najboljih predstavnica toga je Aryna Sabalenka. Bjeloruska tenisačica nije samo jedna od najvećih zvijezda ženskog tenisa i dvostruka uzastopna pobjednica US Opena, već i vrlo prepoznatljivo lice izvan terena. Na društvenim mrežama ne skriva svoju osobnost: dijeli treninge, putovanja, modne kombinacije, trenutke iz privatnog života i suradnje s velikim brendovima. Nije pritom riječ samo o promociji same sebe. Takav način komunikacije sport približava ljudima koji možda nikada ne bi sjeli pogledati cijeli teniski meč.
Kanabis
Sabalenka je, uostalom, ove godine na US Openu dobila i jedan sasvim drukčiji podsjetnik na to koliko je New York daleko od wimbledonske tišine. Tijekom meča trećeg kola protiv Kamille Rakhimove nakratko je prekinula igru zbog snažnog mirisa kanabisa koji je dopirao do terena. Obratila se sutkinji i požalila da je miris toliko intenzivan da joj otežava koncentraciju. Kasnije je kazala kako nema ništa protiv toga da ljudi "rade što žele i opuste se", ali da bi ipak bilo dobro da se to ne radi u blizini teniskih terena.
I teško je zamisliti prizor koji bolje simbolizira razliku između dvaju Grand Slamova: na jednom se raspravlja je li bijela boja čarapa dovoljno bijela, da nije slučajno završila u mašini sa šarenom robom, a na drugom najbolja tenisačica svijeta prekida meč zbog mirisa kanabisa. No nije samo Sabalenka osjetila posljedice te nove, liberalnije atmosfere.
Ovogodišnji US Open otvorio je vrata i velikom broju influencera i kreatora sadržaja uglavnom za društvene mreže. Oko stotinu njih dobilo je akreditacije, a telefoni, ring lightovi i snimanje sadržaja postali su gotovo jednako uobičajen prizor na tribinama kao teniske loptice na terenu. Problem je nastao kada se granica između snimanja i ometanja sporta počela brisati pa su pojedini tenisači već prosvjedovali zbog buke, fotografiranja i ponašanja publike.
Gdje je granica?
No, to je cijena transformacije sporta u sadržaj. Ako želite novu publiku, morate joj ponuditi iskustvo koje može stati na TikTok, Instagram ili YouTube. Da bude kratko i slatko. Međutim, jednom kada kamere, ring lightovi i influenceri postanu dio kulise, postavlja se pitanje gdje završava spektakl, a počinje ometanje onih koji su na terenu.
Wimbledon je na to pitanje već dao svoj odgovor i to prilično jednostavan: granice postoje upravo zato da bi se tradicija sačuvala. US Open, čini se, bira suprotan put. Umjesto da promjene drži podalje od terena, pokušava ih staviti u prvi plan, to je priča o milijunima dolara, jednakosti, luksuzu, modi, influencerima i sportašima koji su od svojih imena napravili globalne brendove. Priča je to i o tome kako se sport mijenja zajedno s publikom koja ga prati.
Wimbledon želi da se svijet prilagodi tenisu, a US Open je spreman prilagoditi tenis svijetu. Ipak, granica mora postojati, ali u New Yorku je za sada ne povlače.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....