Najdraži hrvatski Rus: ‘Volim hobotnicu ispod peke, a atmosfera na Poljudu je jedna od najjačih u Europi‘

U ožujku 2022. godine u urede Hrvatskog vaterpolskog saveza, “sletjelo” je jedno pismo iz FINA-e koje je obradovalo mnoge. Iz Međunarodne organizacije vodenih sportova izvijestili su o pozitivnom okončanju postupka promjene sportskog državljanstva za Konstantina Harkova.

Tada je Kosta i službeno postao Barakuda, a nije dugo trebalo da ga hrvatska javnost proglasi “našim najdražim Rusom”.

Prvi nastup za izabranike Ivice Tucka imao je protiv Italije u četvrtfinalu Svjetske lige (travanj 2022.), ali ono pravo uslijedilo je u Splitu. Bilo je to Europsko prvenstvo o kojem ćemo još dugo pričati, i ne “samo” zbog zlata hrvatske reprezentacije, već zbog posebnog ambijenta, atmosfere, odlične organizacije, ugođaja kakvog vaterpolo ne pamti. A zato će dobro pamtiti svi koji su bili dio toga, bilo u bazenu, pokraj vode, ili na tribini.

- Spaladium Arena je bila najbolja što se tiče navijanja i cijelog ambijenta. Tamo mi je bilo najdraže za igrati i još dugo će mi biti u sjećanju – počeo je “naš najdraži Rus”.

Nakon tog uspjeha reprezentacije, uslijedila su još dva odličja za Harkova s Hrvatskom. Srebro s EP-a u Dubrovniku i Zagrebu, te najsjajnija medalja sa Svjetskog prvenstva u Dohi, sve u ovoj godini. Uzbuđenja u bazenu nikad ne manjka, pa ono najbolje tek dolazi, a to su Olimpijske igre na koje hrvatski vaterpolisti krajem srpnja putuju kao svjetski prvaci i europski viceprvaci. Još se ne zna tko će biti u tom avionu za Pariz, ali nekako mislimo da svoju kartu već ima ovaj igrač desne strane. Uz povratnika, legendu Maru Jokovića, jedini ljevak u redovima Barakuda.

I već duže vremena je Kosta u Hrvatskoj. Točnije, od 2018. kad je stigao u zagrebačku Mladost. Na Savi je proveo tri sezone, a dvije je igrao i pod kapicom splitskog Jadrana. Bila je tu i jedna “pauza” od hrvatskih klubova, jer je u sezoni 2022./23. branio boje talijanske Brescie. No, brzo se vratio, tada “na Zvončac”, a sada opet na Mladost. Mogli bismo reći “doma”, barem kad su u pitanju hrvatski bazeni, što je jednom i sam potvrdio.

- Meni je Hrvatska definitivno trajno opredjeljenje, tu sam stasao kao igrač i tu se želim boriti za medalje, pa i za onu olimpijsku, što je san svakog sportaša.

No, ostavimo sada vaterpolo po strani i idemo malo bolje upoznati Kostu.

Onako na prvu, Zagreb ili Split?

- Po ljeti Split, a zimi Zagreb. Jednako mi je dobro u oba grada.

Jeste li primijetili neke razlike u mentalitetu između “sjevera” i “juga”?

- Jesam, ali nisu prevelike. U Splitu su ljudi malo impulzivniji, a u Zagrebu je malo lakše i mirnije.

Fali juha

Što vam nedostaje iz Rusije?

- Obitelj, to je broj jedan, onda prijatelji i moj grad Moskva, mamina hrana...

Razlika u kuhinji u Hrvatskoj i onoj na koju ste navikli?

- Rekao bih da je ovdje malo masnija hrana i nema toliko juhe. Kod nas u Rusiji ih ima puno i to različitih vrsta. To mi također nedostaje, domaća mamina juha po njezinom receptu.

Kuhate li?

- Ponekad, ali većinom mi se ne da, pa naručim, samo si doručak redovito pripremam.

Omiljeno hrvatsko jelo?

- Hobotnica ispod peke.

Nekoliko vaših suigrača potvrdilo nam je kako je meso “broj 1” što se tiče hrane, nema baš nekih simpatizera Vege prehrane.

Ima li onih koji ne bi mogli niti jedan dan bez mesa?

- Pa svi, ha-ha – kratko će Kosta, pa je ipak izabrao:

- Matias Biljaka, njemu bi bilo najteže.

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Nemamo ga nešto previše pa uglavnom odmaram doma, popijem kavu s prijateljima ili curom. Možda pogledam i nešto od sportova, malo pratim košarku i nogomet, ali ne igram baš zbog manjka vremena.

Gdje vam je omiljeno mjesto za kavu?

- U Splitu bilo gdje uz more, volim Rivu, a u Zagrebu također centar grada, možda Cvjetni trg.

Imate li neke sportske uzore?

- Ako ne moraju biti iz vaterpola, onda su to: Cristiano Ronaldo, LeBron James i Novak Đoković.

Nema do Poljuda

Ima li hrvatskih sportaša koje ste poznavali i prije odlaska iz Rusije?

- Uglavnom nogometaši, jer neki su i igrali u Moskvi poput Stipe Pletikose koji je branio u Spartaku. A jasno da svi znaju i za Luku Modrića ili Ivana Perišića.

Jeste li bili na Poljudu ili Maksimiru?

- Jesam, par puta na derbijima u Splitu. Atmosfera na Poljudu je jedna od najjačih u Europi. Primjećujem i u svlačionici te zezancije oko klubova, jer svatko navija za momčad koju se opredijelio, ali ja stojim neutralno. Nisam odabrao stranu.

Jednom prilikom su vas pitali: “rakija ili votka?” i odgovorili ste votka. Je li i dalje tako?

- Ma naravno da je, to je moje domaće piće.

Što je s hrvatskom glazbom?

- Slušam što i svi ostali, znam za neke pjevače poput Olivera, legende Splita.

Tko vam je cimer u reprezentaciji i klubu?

- Luka Bukić, u oba slučaja i dosta je miran.

Postoje li razlike u pristupu sporta u Hrvatskoj i Rusiji?

- Nezgodno mi je to odgovoriti, jer sad je već prošlo šest, sedam godina od kako nisam u Rusiji, pa ne mogu trenutno usporediti. No, mislim da zavisi od sporta do sporta. Nogomet i hokej su najpopularniji tamo, pa onda idu ostali.

Kosta je dobro pohvatao hrvatski jezik, ali na početku nije bilo lako. Možete zamisliti kad se strancu najprije obrati neko s “purgerskim” naglaskom, pa splitskim, još malo dubrovačkog, ili onih s Kvarnera... Na koncu, nekad nije lako ni nama domaćima, ima riječi ili fraza koje su posebne za svako podneblje.

Ima li neki reprezentativac koji vam stvara muke, da ga teže razumijete?

- Sad nemam ni jednoga, a prije su mi vjerojatno bili svi, ha-ha.

Na Savi je momčad Mladosti sama u bazenu, je li vam bilo čudno što ste u Splitu trenirali s još nekoliko klubova?

- Malo mi to je bilo čudno u početku, u usporedbi sa Zagrebom. Ali uvjeti u Rusiji su bili kao i u Splitu. Odnosno, tamo nas je bilo više pa možda zbog toga imam osjećaj da je po tom pitanju slično.

Većinom smo dijelili teren, a na Mladosti imate poseban termin za seniorsku momčad i cijeli bazen je rezerviran samo za vas. No, ove prošle sezone u Splitu je bilo dobro, jer su otvorili bazen na Zvončacu pa je bila manja gužva - zaključio je Konstantin Harkov.