– Da nije bilo Bezme (Mislava Bezmalinovića, op. a.), nikad ništa ne bismo osvojili. Bio mi je desna ruka, vođa i pravi kapetan. I najbolji je igrač Jadrana svih vremena, ima olimpijsko zlato iz Seula 1988. godine – rekao nam je Vlaho Mišo Asić.
Doduše, kapetan je bio Mario Budimir, ali Čkalja, ili bolje reći Čombe, što su bili nadimci Mislava Bezmalinovića, bio je taj alfa i omega oko kojeg se vrtjela momčad Jadrana, prvaka Jugoslavije 1991. godine, pa potom i dvostrukog europskog prvaka iduće dvije sezone.
Preminuo je prije dvije godine, mlad, kao poduzetnik koji je uspješno vodio tvornicu "Sardina" u Postirima.
Tko bi rekao da je u mladosti (i u Jadranu!) znao katkad biti i zločesti dečko, onako kako to najbolji igrači znaju biti, kao Diego Armando Maradona, pa onda sebi dopuste nešto više slobode.
Otac mu je bio Nikica Bezmalinović, važan u firmi "Koteks" (bila je i sponzor Jadrana), a Mislav je prije svega bio izvanserijski igrač, nije bilo potrebe da ga otac protežira. Istina je, sebi je dopuštao i poneke "mušice", jednom je nehotice, zlim slučajem, bio ranjen u restoranu "Arkada".
O mrtvima sve najbolje, a nikad neću zaboraviti kad sam jednom, a povremeno sam pisao i vaterpolo, u komentaru se zauzeo "ne dirajte u Bezmu". Klub je bio na korak da ga disciplinski kazni, više ne pamtim zbog čega.
Tekst je objavljen, potom sam došlao na trening jadranaša u zatvoreni Poljud (tako se pratilo klubove, nije bilo mobitela), a Mislav je ni pet, ni šest, kad nas je vidio, doplivao do ruba bazena, iskočio i prišao:
– Hvala vam puno!
Sinonim za vođu
Ostali smo zatečeni tom reakcijom, godila nam je. Ma kakav trening, Bezma nam je došao zahvaliti. Tu gestu zauvijek pamtimo, a mnogi su nam iz podijeljene uprave Jadrana dali za pravo, premda je bilo i onih koji su htjeli Čombeu "skresati" krila...
Bio je Čkalja jer je sličio na glumca, a Čombe kao afrički državnik, sinonim za vođu, da ne kažemo poglavicu ili bolje reći poglavara.
O Bezmi mi je u superlativima uvijek pričao moj Renco Posinković, sjajan drug i prijatelj i nekadašnji kolega sportski novinar. Najprije sam Renca dao nacrtati karikaturistu Tonću Kerumu kao hobotnicu koja hvata sve balune i to je bio početak našeg prijateljstva.
Otud često znam spomenuti Renca, novinara Vjesnika i Sportskih novosti... Nećete mi zamjeriti. A kad treba oslikati Mislava Bezmalinovića, najbolje je pročitati baš Rencov govor, što ga je Jadranova hobotnica i današnji trener vratara Marka Bijača u suzama pročitala na komemoraciji u splitskom Teatru:
– Otiša je naš Čombe. Moj Čombe... Čkalja... Tako smo ga zvali... Nikad nisam otkrio je li volio te nadimke što ih je stekao još iz djetinjstva, ali ih je prihvaćao. Bio je vođa, lider. Bio je i veseljak. Bezma. Duhovit. Pravi sportaš i iznad svega čovik. Od glave do pete.
– Tužni skupe, ja od subote ne spavam... Proganja me misao da je Bezma umra. Da više nije s nama... Ne, nikad nisam moga ni u snu pomislit da ću se nać u ovoj ulozi, da se u ime naše sjajne generacije vaterpolista Jadrana i svih olimpijaca oprostim zauvijek od Mislava Bezmalinovića.
– Kako ove riječi zvuče oporo i surovo. Da se zauvijek oprostim... Ne mogu virovat da ih izgovaram. Bio je puno veći nego samo suigrač i kapetan. Bio je nadasve čovjek, prijatelj. On iz Jadrana, ja iz Mornara, zajedno smo se borili da upadnemo u reprezentaciju Jugoslavije. Od Olimpijskih igara u Seulu i zlatne medalje 1988. naš je put bratski. Mi smo braća po kapici i balunu i olimpijskoj zlatnoj medalji. I ubrzo poslije zajedno u Jadrana...
Više od sportaša
– Obožavali smo Bezmu. I on sve nas. Bili smo ka jedno, mi, Jadran kao reprezentacija Splita, Dalmacije, naše Hrvatske. Našli smo se u Zvončacu, mnogi pristigli s raznih strana, ali sjedinjeni da zajedno uspijemo. Ka šta sam reka, bio je vođa. Prvi u bazenu kad je trebalo osvajat titule, zabijat golove i pobjeđivat. Bio je svjetska klasa vaterpolista.
– Bio je prvi i u veselju u Lipicama kad smo porazili Savonu u Trstu i donijeli naš prvi naslov europskih prvaka u Hrvatsku. Gromko smo znali proslavit sve te pobjede i trofeje, sve čime se i Hrvatska tih teških ratnih dana i borbe i te kako ponosila.
– Uvjeren sam da su i naše titule europskih prvaka 1992. i 1993. godine i te kako obilježile sport s početka mlade hrvatske države. Bile su puno više od samog sporta...
– Nama su Lipice bile ka naš Split, naš izbjeglički logor iz ratnih okolnosti, tamo smo kovali veličanstvene trijumfe. Naša generacija bila je posljednji prvak Jugoslavije 1991., potom smo osvojili dvije titule europskih prvaka, a 1993. ujedno i vratili vaterpolo u Split, uz pobjedu u europskom finalu protiv Mladosti sa 6:4.
– Bio je Bezma više od sportaša, znate dobro da je bio i uspješan poslovni čovjek, vodio je "Sardinu" iz Postira. Svemu je davao osobit pečat, bez njega naših uspjeha ne bi bilo.
– Jesu, pojačale su nas veličine Perica Bukić i Dubravko Šimenc, ali priznat će i oni, znaju i te kako da je Mislav Bezmalinović bio jedinstven, neponovljiv.
– Dragi moj Mislave, kapetane moj, ostat ćeš u srcima svih jadranaša, vaterpolista, a osobito u srcima svih olimpijaca!
Mislav Bezmalinović je umro 2024. godine, nije imao niti 58.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....