Gudelj je svoj posljednji intervju dao za ‘Slobodnu‘: našem Frani Vulasu pričao je o Hajduku, obitelji...

Svijet sporta potresla je vijest o odlasku legendarnog nogometaša Ivana Gudelja. Svoj zadnji intervju dao je baš za Nedjeljnu našem kolegi Frani Vulasu u lipnju ove godine. U njemu je posebno istaknuo kako je, iako umirovljenik još itekako aktivan te je nastavio svoj angažman kao savjetnik instruktora Nogometnog središta Split. Dotaknuo se i Hajduka, obitelji...

Intervju objavljen 15. lipnja na portalu Slobodne Dalmacije prenosimo u cijelosti.

------------------------

Kao što je nekada ne terenu bio nezaustavljiv, kada je nogomet u pitanju legendarni bivši nogometaš Hajduka Ivan Gudelj (66) ne "miruje" niti u mirovini. Krajem prošle godine formalno je Gudelj otišao u mirovinu s pozicije instruktora Nogometnog središta Split, ali je ostao raditi u nogometu. Gudelj je trenutačno, naime, na poziciji savjetnika svog nasljednika na poziciji instruktora - Ive Šupe iz Šibenika.

- Aktivan sam i dalje, što god treba pomoći tu sam. Glavni instruktor za dijasporu gospodin Vulić i ja obilazimo dijasporu... - ispričao nam je Gudelj.

Priča o karijeri i životu Ivana Gudelja je baš filmska, istinska sportska i životna drama. Nakon knjige "Hajdučka priča" autora Blaža Duplančića iz 2010. godine, dokumentarnog filma "Ivanova igra" redatelja Tomislava Žaje iz 2019., u pripremi je i projekt igranog filma redatelja Bruna Ankovića, sina pokojnog Andrije, napadača Hajduka i jednog od prvih Gudeljevih trenera, te scenarista Borisa Grgurovića.

Svoje svjedočanstvo ovih dana Gudelj dijeli s učenicima, srednjoškolcima, zatvorenicima, djecom iz popravnih domova... Tako je prije desetak dana posjetio i OŠ "Stobreč" u kojoj je razgovarao s polaznicima drugih razreda među kojima je bila i ugodno iznenađena njegova unučica Noemi. Naime, ime gosta učenicima je bilo iznenađenje, do samog kraja nisu znali tko će ih posjetiti.

- Ti susreti su mi inspiracija. Član sam "Hepatosa", Hrvatskog društva za bolesti jetre. Prvi sam ambasador te udruge u kojoj se okupljaju liječeni i oboljeli od hepatitisa, bolesti jetre. Od početka sam želio pokušati mnogima udahnuti nadu da se bore i ne gube vjeru u ozdravljenje. Predsjednica "Hepatosa" dr. Tatjana Reić u veljači me pozvala u hotel "Dubrovnik" u Zagrebu. Uz prisustvo ambasadora, pacijenata, vodećih hrvatskih hepatologa... govorio sam okupljenima oko pola sata. Posjećivao sam u zadnje vrijeme škole, a lani sam imao svjedočanstvo kod fra Marija Knezovića u Kočerinu (blizu Širokog Brijega) pred tisuću ljudi. Bio sam u Zadru i Dubrovniku u zatvorima u sklopu programa ‘Pitanje kulture III‘, a ići ću još i u Šibenik i Split.

S 15 godina stigao iz Zmijavaca

Kakve su tamo reakcije? Osjetite li da uspijete doprijeti do nekoga od zatvorenika, kome se tko zna što i kako u životu dogodilo, posložilo da je završio iza rešetaka?

- Kako ne! Oni su stigmatizirani. To su izazovi i prepreke u borbi društva za senzibilizaciju. I ja sam bio stigmatiziran, ljudi su zbog moje bolesti u neznanju bježali od mene... Nevjerojatna su to iskustva, odem kući sretan. Mediji su o tome pisali, stajao je naslov: "Legenda Hajduka Ivan Gudelj iza rešetaka, doznajte zašto." Zovu me ljudi nakon tog naslova i kažu: "Noge su mi se odsjekle" ili mi šalju poruke: "Evo i na njega je došao red". Ha, ha – našalio se Gudelj na temu današnjeg novinarstva i clickbait naslova, dok ona duboka poruka ostaje u tekstu.

Ako "dotaknete" ma i samo jednog učenika, srednjoškolca, zatvorenika, napravili ste vjerujem veliki posao?

- Zar to nije ljepše nego osvojiti nekakav sportski trofej? Ovo je više od trofeja! Govorimo o temelju društva - uzvratio je Gudelj protupitanjem.

Kroz sve nedaće koje su ga pratile kroz život, a bilo ih je itekako, Gudelj je prošao nezaustavljivo kao kada je prošao kroz ono poljudsko blato i obranu Dnjepra 1985. godine. Ostavio je sve (protivnike) iza sebe i zabio mitski prvi gol u toj opjevanoj utakmici. A onda kada gledaš samo naprijed, kada vjeruješ, uz malo sreće zabiješ i drugi gol, baš kao i Gudelj na tom susretu. Ta je utakmica na neki svoj neobičan način praktično kao personifikacija Gudeljeva života.

Kao klinac s 15 godina iz malih Zmijavaca stigao je mali Ivan u Split i postao prvo igrač velikog Hajduka, potom sa 22 godine u susretu Osijek – Hajduk i dotad najmlađi kapetan Bijelih, reprezentativac, zatim i najmlađi kapetan tadašnje Jugoslavije u Sofiji u susretu Bugarska – Jugoslavija.

Bio je dio momčadi Hajduka koja je osvojila naslov prvaka 1979. godine, europski juniorski prvak, kapetan reprezentacije i najbolji igrač tog EP-a iste godine, nogometaš Jugoslavije 1982. te najbolji sportaš Dalmacije u izboru Slobodne Dalmacije te godine, francuski "L‘Equipe" uvrstio ga je u najbolju momčad SP-a 1982. unatoč tome što je Jugoslavija odigrala samo tri utakmice...

Nakon 37 godina konačno pobijedio bolest

Za Hajduk je odigrao 362 utakmice i zabio je 93 gola (222 susreta i 55 pogodaka u službenim utakmicama), s Bijelima je osvojio kupove 1984. i 1987. godine. Bio je kapetan juniorske, mlade i A reprezentacije.

Kada je kapetan Hajduka i reprezentacije trebao potpisati za najveći svjetski klub Real Madrid ili tada vrlo moćni francuski Bordeaux, sve je naprasno prekinuto. Neuobičajeno i vidno iscrpljen, umoran, sjena samog sebe, atipično za njega, tražio je zamjenu u derbiju protiv Crvene zvezde na Poljudu u rujnu 1986. godine. Neki navijači su zviždali jer su ljuti zbog slabih igara Hajduka mislili da folira. Nije mu bilo tada niti u primisli da se nikada više neće kao igrač vratiti na travnjak.

U napadu snage sa 26 godina karijeru je morao prekinuti zbog teške infekcije hepatitisom B zbog koje je oslabio, a mišići su mu propadali. Umjesto u neki od najjačih europskih klubova preselio je na liječenje u Zagreb. Nekoliko se puta pokušavao vratiti nogometu, ali prerano je od liječnika dobivao zeleno svjetlo i bilo je to kontraproduktivno.

Vratio se nogometu zato kao trener, pa i dugogodišnji izbornik mlađih kategorija. Upisao je fakultet, i završio ga u 42. godini. Bio je i trener Hajduka u turbulentnoj sezoni 2005./06., nakon Miroslava Ćire Blaževića, a prije Luke Bonačića. No svoj je život najviše posvetio radu s mladima. Bio je 13 godina izbornik U16 i U17 reprezentacija, pet godina bio je trener, vodio je U19 selekciju, jednom i U21 momčad, niz godina bio je instruktor Središta Split.

U kolovozu 2023. godine konačno je pobijedio i hepatitis B. Prvi put nakon 37 godina u krvi nije imao tragova bolesti.

Koju poruku šaljete ljudima?

- Izazov i borbe. Nikad nisam rekao ni razmišljao zašto se baš meni to dogodilo. U odnosu na ono što sam prošao, ljudi su prolazili i gore situacije samo što nisu poznati. Kada ljudi pomisle da su sve posložili u životu. Kada ti je dobro, veselo, kada imaš obitelj, dogodi ti se nešto.

Moraš biti ponizan i skrušen, nemoj biti bahat. Ja sam u 56. godini postao samokritičan. Kad sam potpuno analizirao svoj život, uvijek mi je netko drugi bio kriv. Kada sam bio mlad, mislio sam da mi nitko ništa ne može. Onda je Bog rekao: "Malo stani".To sam bio isti ja kao što sam i danas. Nisam bio ništa puno drugačiji od drugih, samo što sam bio pravi profesionalac. Mislio sam da je cijeli svijet moj, da ću igrati cijeli život, da idem u Real Madrid...

Pozvan i u reprezentaciju svijeta

Makar je Bordeaux vrlo ozbiljno zagrizao, a Hajduk mu bio sklon, taj Real je praktično već bio dogovoren?

- Mogao sam gdje sam htio. U mojoj 25. godini igrali smo s Dnjeprom u Splitu. Bio je prosinac 1985., još tri godine nisam mogao ići u inozemstvo. Tada nismo smjeli ići igrati vani do 28. godine. S menadžerom Ljubom Barinom u Split je stigao i predsjednik Bordeauxa.

Tada su praktično postojala samo trojica menadžera, Barin, Branko Perovanović iz Beograda, a Predrag Naletilić je tek počinjao karijeru. Tigana, Giresse su tada igrali za Bordeaux, a braća Zlatko i Zoran Vujović su te 1986. otišli tamo. Mene su zanimali samo Real i Barcelona. S bivšim trenerom Reala i izbornikom Miljanom Miljanićem sam o Realu već razgovarao u Beogradu. Za mene su govorili da sam igrač ispred svog vremena. Nakon utakmice Ljubo mi je nudio ako obećam i potpišem da ću ići u Bordeaux po milijun tadašnjih maraka svake godine do moje 28. godine.

Što je onda bilo?

- Bio sam pozvan i u reprezentaciju svijeta koju je u Los Angelesu vodio Franz Beckenbauer. Bilo je to mjesec dana prije nego što sam zbog bolesti prestao igrati.

Tko je ostao uz vas kada je sve krenulo nizbrdo?

- Obitelj i prijatelji su uvijek bili uz mene. Mnogi poznati ljudi koji imaju problema ne žele pričati. Ja kao da sam dobio misiju, s guštom to radim. Mislim da ovakve priče mogu doći do mnogo ljudi, da malo stanu, promisle... Mnogi su me zvali kada bi završili u bolnici. Kad ti je sve lijepo i dobro ne razmišljaš o tome kako je kada nije tako.

A Hajduk, je li bio uz vas?

- Uvijek se može bolje. To je jedna posebna tema o kojoj se može razgovarati, kako o seniorima, tako i o igračima mlađih kategorija. O tome se malo priča. Na žalost, ni tada ni u današnje vrijeme nije sve bilo idealno posloženo.

U sezoni 2005/06 postali ste trener Hajduka?

- Bila su teška vremena nakon Ćire, ispalo se prije toga na bolan način od Debrecena. U početku je bilo dobro, ali bila su to generalno teška vremena. Nije bilo kontinuiteta struke. Treneri su se previše često mijenjali, kao na traci, ali to je tako. Kada nema rezultata, prvi je uvijek na udaru trener.

Hajduk je najveća ljubav i najveća rana?

- Bio sam u jednoj stvari svakako vizionar. Kako sam bio jedan od utemeljitelja svećeničke reprezentacije dobio sam prije gostovanja u Koprivnici poziv svećenika Kreše Žinića iz blizine Bjelovara, mog igrača, današnjeg izbornika, da s igračima Hajduka dođem u crkvu. Dogovarao sam te 2005. godine s predsjednikom Brankom Grgićem da imamo i svog svećenika. Rugali su mi se zbog toga, a za tri-četiri godine smo na stadionu na Poljudu imali kapelicu.

Pokojna supruga trebala naslijediti Nikolovsku

Prošli ste sve i svašta, od tog naprasnog prekida karijere, do gubitka prve supruge Mirjane s kojom ste bili u braku 27 godina. Početkom 2015. godine, u svojoj 45. godini, izgubila je bitku s teškom bolešću.. Uvijek nakon svega nekako uspijete naći snagu za nastaviti dalje?

- U mojoj obitelji stalno su prisutni bolest i smrt. Sestra Ljiljanka je bila slijepa, umrla je prošle godine, u 58. godini. Rodila je četvero djece. Poginula joj je kći koja je imala deset godina. Preminula mi je supruga. Otac je otišao mlad, majka, sestre... Ali ima i gorih situacija. Treba to prihvatiti, ne možeš pobjeći od toga. Nema onoga tko nije proživio strah, i to treba prebroditi – ispričao je Gudelj koji je prije tri godine ponovno uplovio u bračne vode s partnericom Majom Kovačević. 

Što je vama pogonsko gorivo, inspiracija kada dođu ta teška vremena?

- Apsolutno vjera i sudbina drugih ljudi. Zašto navijam za trenera PSG-a Luisa Enriquea i takve sudbine. Vidim ga, u njemu su istovremeno i tuga i radost – ispričao je Gudelj o treneru europskog prvaka PSG-a kojem je svojevremeno najmlađa kćer Xana preminula 2019., kada je imala samo devet godina.

- Kad Enrique ne bi sada trenirao, vjerojatno bi opet upao u neke crne misli, u borbu s unutarnjim demonima. To mu je došlo od Boga. Još kad sam nedavno pročitao kako ga je Chelsea 2023. odbio na razgovoru za posao kada je došao s detaljnim programom...

Kao što su i vama inspiracija i kćeri Ivana i Đana?

- Ivana je glumica u Gradskom kazalištu mladih Split, Đana radi u "Zare", udaje se ove godine. Imam i dvije male unučice Ivanine kćeri Noemi i Gretu, brata, svoje nećake, sestrinu djecu, koji su u Zagrebu... I navijaju za Dinamo ha, ha.

Je li Ivana od malih nogu pokazivala afinitet prema glumi?

- Jest. Moja pokojna supruga Mirjana nije bila glumica, ali imala je sve, odlično je pjevala, glumila, znala je imitirati, zabavljati... Te 1989. godine u hotelu "Marjan" održavao se festival "Prvi pljesak". Doma je obožavala pjevati. Bila je tada trudna s Ivanom. Prijavila se pod svojim djevojačkim prezimenom Ivanović i pobijedila. Trebala je postati nova pjevačica grupe "Magazin" nakon Ljiljane Nikolovske. Čak smo i razgovarali s Tončem Huljićem, ali nismo prihvatili. Sad mi je žao.

Pustili Dinamu da ostane u ligi

Što ćemo s unučicama? Ne možemo nekako to navijanje za Dinamo "popraviti"?

- Niti ne pokušavam ha, ha. Niti ne pokušavam ha, ha. Vraćam se u 1984. godinu. Zebec je bio trener Dinama, igrali su Mlinarić, Zajec, Zvezda i Boro Cvetković, Cerin, Deverić....

Praktično ona zlatna generacija. Borili su se za opstanak u zadnjem kolu. Pustili smo tada Dinamu, ali poanta priče nije to. Poanta priče je da je od 50 tisuća ljudi na Maksimiru pola bilo "hajdukovaca" koji su navijali za Dinamo! To je istina. To je odnos koji je tada bio poseban.To je istina.

U tom susretu Dinamo je slavio 3:1 i osigurao ostanak.

- Dinamo je u slučaju poraza trebao ispasti ako Olimpija osvoji bod. Trener Nadoveza nam je u svlačionici samo rekao: "Momci, zamislite da se vi kao veliki klub poput Dinama borite za ostanak. Ne možete". Mi smo to odradili. S današnjeg gledišta to se čini nemoguće. Trebamo težiti tome da mržnja nestane, odnosno da se svede na navijanje i rivalitet. Otac Zvone Bobana, Marinko, i ja smo obiteljski prijatelji. Na ovome što je Zvone sada napravio u Dinamu moram mu skinuti kapu.

Pamtimo one riječi Zvone Bobana koji je svojevremeno kazao kako bi Gudelj (rođen 1960. godine), a ne on, bio kapetan reprezentacije Hrvatske u njenim počecima nakon samostalnosti, da nije bilo bolesti zbog koje je prekinuo karijeru.

A što ćemo reći o Hajduku?

- Ovako ću reći, bila je jedna tv emisija, zvala se "Bez teških tema" ha, ha. Ima li neka lakša tema?