Igrao je nogomet za Juventus, ali je završio u bolnici zbog depresije i na psihoterapiji, Šibenčanin danas piše pjesme

Igrao je za Juventus, Basel i Bursaspor, nogometaš čiji je život sve samo ne tipični – nogometaški. Ivan Ergić borio se kao mlad momak s depresijom, za vrijeme psihoterapija o kojima je otvoreno progovorio za Gloriju bio je na korak da odustane od igranja nogometa, a tek mu je 21 godina bila...

I ne samo to, nakon završetka nogometne karijere vratio se svojoj prvoj ljubavi – pisanju.

Ivan je podrijetlom iz mjesta Gaćelezi u šibenskome zaleđu, a prve nogometne korake napravio je upravo u Šibeniku. Potom je odselio zajedno s roditeljima, prvo u Srbiju, a zatim u Australiju. Igrao je za poznate klubove, međutim, borio se s depresijom zbog koje je bio i hospitaliziran.

- Kada sam pao, i psihički i fizički, imao sam tek 21 godinu. Tada nisam razumio da sa mnom nešto nije u redu i da su moje tegobe ustvari psihosomatske. Morali su me ‘odnijeti‘ u psihijatrijsku bolnicu gdje sam proveo tri mjeseca i danas mislim da je to moje najbolje iskustvo u životu. Tu sam vidio što se sve događa u svijetu vrhunskog nogometa kojem sam pripadao: od prvih manipulacija, ucjena, vidjeli su da sam spreman igrati besplatno samo da bih igrao u tako velikim klubovima – kazao je Ergić.

Ivanu su danas 43 godine. Priznaje kako je bio jako blizu da odustane od nogometa:

- Doktor me svjesno vratio. I rekao da igram dokle god budem uživao u igri. S druge strane, ako naiđeš na prvu prepreku i odustaneš, a to je bila moja prva ozbiljna prepreka u životu, govorio mi je, što će biti kasnije, moraš se boriti. Bio sam jako plah. Hrabrost je, shvatio sam, nešto što se uči. Karijeru sam završio u tridesetoj, možda rano za nogometaša, osobito za današnje kriterije kada igraju i u četrdesetima, ali mislim da je to bilo pametno.

Premijera predstave Jezik kopačke u reziji Boruta Šeparovića: Vjera i Ivan Ergić
 

Damjan Tadić/Cropix

Dok je bio mladi nogometaš želio je studirati filozofiju, ali ga je trener odgovorio od te ideje. Međutim, od pisanja nije odustao. Njegove zbirke pjesama ”Cvijeće živi na vodi” i ”Priručnik za čekanje” polučile su veliki uspjeh.

- Počeo sam pisati u osnovnoj školi i nastavnica je prva prepoznala moj talent. Kasnije sam prestao, ali je uvijek postajao poriv za pisanjem. Dugo sam poluanonimno slao svoju poeziju izdavačima, čisto da vidim zanima li ih uopće to što pišem. Kažu da se za poeziju dobro prodajem iako je tržište malo – rekao je.

Nogometni milje je, kaže, jako surov:

- Surovo je biti u tom svijetu. Moraš stalno biti na vrhuncu. Očekuje se da sezonu odigraš u najboljem izdanju, a to je jako teško. Zato mi je danas čudno i očaravajuće kad vidim igrače poput Luke Modrića, Lea Messija i Ronalda, ili Đokovića, koji i dalje igraju. Ne znam odakle crpe tu snagu.

U režiji Boruta Šeparovića nastala je intrigantna predstava ”Jezik kopačke” nastala prema njegovom tekstu, a premijerno je prikazana u zagrebačkom ZKM-u.

Bazirajući se na autobiografskim elementima Ergić u njoj progovara o iskustvu psihoterapije, ali i o svojim pogledima na nogomet kao alat kapitalizma da se ostvari profit.

Ivan Ergić

Darko Tomaš/Cropix