‘Spartan je filozofija‘, ‘Hvar je najljepše mjesto na svijetu‘, ‘Ovo je kao droga i jedva čekam opet‘...
Samo su neke od reakcija natjecatelja koji su se na najsunčanijem hrvatskom otoku proteklih dana iskušali u ludo zahtjevnim utrkama s preprekama.
I nisu to bilo kakve prepreke, već ozbiljni zadaci koji čak mogu biti i pogubni. Uostalom, tako i piše na vašem stranom broju:
- Natjecanje na vlastitu odgovornost. Postoji šansa da ćete umrijeti ili pretrpjeti ozbiljne ozljede.
Srećom na Hvaru nitko nije umro, niti teže stradao, ali svejedno nije baš jasno zašto bi ljudi prešli tisuće i tisuće kilometara, platili ne baš malu cifru, kako bi zatim ‘patili‘. Trčali po kamenjima, plivali u robi, nosili drvene balvane ili vreće s pijeskom, visili s konopa, preskakali visoke ograde, a nakon svega toga rekli ‘ja bi‘ opet‘.
Suludo. Zato smo i probali. Odnosno u posebnu avanturu se upustila potpisnica ovih redaka, pa tako prije svega zahvaljujem ekipi iz organizacije Spartana u Hrvatskoj koja mi je omogućila da i ja budem dio ove posebne, pomalo lude obitelji.
Malo mi je trebalo da me ‘preobrate‘ te da i ja počnem vjerovati u ono što sam slušala proteklih dana. Čim sam došla na start, iako sam bila sama, nisam se tako osjećala.
Toliko radosti, podrške, zdrave atmosfere, a odmah mi je prišao Ivan iz Sinja, jer nema puno domaćih pa ste odmah ‘kompići‘. Ime i mjesto rođenja je sve što znam o simpatičnom momku koji mi je pomogao za vrijeme utrke, nakon što me odmah na početku upitao:
- Prvi put se natječeš?
Klimnula sam glavom i pretpostavila da mi faca previše govori: ‘Bože pomozi, što je meni ovo trebalo‘.
- Ti? - upitala sam i ja.
- Jučer sam trčao 21 kilometar, sad ću 5 i onda opet 10.
- Bravo, svaka čast! - to sam rekla na glas, ali u sebi pomislila ‘momak, šta je s glavom?‘.
Pet minuta slave
I onda smo krenuli. Nakon malo trčanja, uslijedilo je plivanje koje sam bez lažne skromnosti odradila odlično.
- Ide to tebi dobro, vidio sam kako si projurila pored mene u moru – rekao mi je Ivan, kojeg sam opet srela kad smo nosili balvane. Da, drvene balvane na ramenima.
- To je bilo mojih pet minuta slave, ja bih samo plivala.
I ostvarila mi se želja, nije dugo trebalo da budemo u moru, ali ovaj put s balvanima koji su nam dobar dio puta pravili društvo. Pa i po onom blatnjavom dijelu uzbrdo gdje sam shvatila kako je bijela majica potpuno promašen ‘outfit‘. A i samo sam čekala kad ću otrest i zamaljat se kao ‘svinjica‘. Srećom, to se nije dogodilo, jer kao što sam već i napisala, uistinu niste sami.
- Pusti mene prije, pa ću ti ja dati ruku da ne padneš – pomogao mi je Ivan.
Onda je Sinjanin ubrzao tempo i dao mi par savjeta za dalje.
U toj daljnjoj borbi, nisam se mogla nauživati koliko je Hvar uistinu prekrasan. I sigurno nije samo ovaj dalmatinski otok. Milijune ih je takvih u našem, još uvijek čistom moru. To plavetnilo pružalo se ispred mene dok sam trčkarala zelnom šumom i odmah što mi je palo na pamet je ‘da bar imam mobitel da ovo slikam‘. No, srećom nisam ga imala! Kao i kod drugih, uvijek je uz mene i tko zna koliko još prekrasnim lokacija nisam upila, jer sam previše bila koncentrirana da ih obilježim za sva vremena, a dok sam to radila, zaboravila sam biti u trenutku.
A što ako ne možete?
Uslijedile su zatim prepreke koje većina nije mogla svladati, a to su bile ‘monkey bars‘. No, za sve ima rješenje pa smo tako odrađivali kazne u obliku nošenja željeznih lanaca ili kanta punjenim pijeskom otprilike nekih stotinjak metara. Kad sam se već pohvalila s mojim plivačkim sposobnostima, moram napomenuti da sam se pošteno naradila tih kazni. Pa daj 30 marinaca, pa nosi kante, lance, vreće... Kad smo došli do bacanja koplja, bila sam uvjerena da ću pogoditi metu. No, dobro je da imate samo jedan pokušaj, jer bi vjerojatno još tamo stajala pokušavajući pogodit nešto drugo osim zraka. Tako da sam opet uzela tu kantu, kao i moje društvo kojem ne znam imena, ali dobar dio puta smo bili zajedno.
‘Ajde, možeš ti to‘, govorili su mi neki stranci, kojima po svemu sudeći ovo nije prva utrka. I trebalo mi je te potpore kad smo došli do visoke mreže u samom centru Hvara. A ispod mreže... ničega! Samo pločice, bez strunjače. Tresla sam se kao šibica, a mućkala mi se u želucu dobro i ona kajgana koje sam se najela za doručak.
Još malo plivanja, iliti mojih ‘pet minuta slave‘, pa opet kanti (po kazni) i stigli smo do završnih prepreka.
Di baš one najgore pa da ispred svih otresem na Rivi. Završno penjanje bilo je uistinu zahtjevno, a nije pomoglo ni to što ste mokri, budući da ste taman izašli iz mora.
Na trenutak sam ostala sama, a onda se stvorio simpatičan stranac kojem ne zna ime i koji je utrku mogao završiti koju minutu prije da me je ignorirao.
No, vidio je moj strah i ostao uz mene, pružio mi ruku i davao mi upute.
- Još samo skok – rekao je prije vatre ispred cilja.
Opet mojih ‘pet minuta slave‘, pomislila sam, jer mi je ta završna prepreka izgledala slično kao i preponica ispred jame kad skačete u dalj. Zato je skoro bila ‘vatrena guza‘. Naravno da sam se poskliznula u tom nerazmišljanju, jer nemam sprinterice i nisam na tartanu već sam bila mokra i blatnjava na kamenim izlizanim pločicama.
Nekim čudom izvukla sam se iz mogućeg debakla i prošla kroz cilj, dobila medalju i pomislila ‘ja bi‘ opet‘. Da, ove utrke su stvarno droga.
Dvolično od mene pa se zato ispričavam Ivanu koji je odradio tri utrke, jer sve mu je uredu s glavom. A sada shvaćam i one koji su Hvar proglasili najljepšim mjestom na svijetu i rekli kako je Spartan više od natjecanja. To je filozofija pomicanja granica, pomaganja drugima, življenja u trenutku. Zato sljedeći put kad primjerice ugledate prekrasan zalazak sunca, ne tražite odmah mobitel. Samo gledajte. Ili kad pomislite ‘ma ja ovo ne mogu‘, odvažite se, unatoč strahu. A ako pak vidite nekog tko treba pomoć, pružite mu ruku, jer sigurno neće zaboraviti.
