Pitali smo stručnjake jesu li treneri agresivni ili su djeca preosjetljiva? ‘Nekad je bolje pustiti dijete da plače...‘

Sport oblikuje čovjeka na više načina. Nije važno jeste li ikad igrali profesionalno, imate li savršene mišiće ili medalje po zidovima, važnije je ono što se nauči na terenu, u dvorani, u bazenu. Sport uči disciplini, timskom radu, snalaženju kad ne ide po planu, dolasku do rješenja i izlasku iz zone komfora. To se poslije vidi i u svakodnevnom životu - u poslu, u odnosima, u stavu prema problemima. Jedan od važnih “učitelja” na tom putu su i treneri. No, čini se da im je danas teže nego ikad.

Ono što je prije desetak godina bilo sasvim normalno danas se često doživljava kao napad. Trener koji povisi ton - odmah je “agresivan” i “grub”. Naravno, treba jasno reći: fizičko nasilje, vrijeđanje i psovanje su za svaku osudu! Takvi primjeri ne uče djecu ničemu dobrom i udaljavaju ih od sporta.

Međutim, što je s onim trenerima koji djeci žele pomoći, koji viču jer žele da uspiju, koji pokušavaju izvući maksimum iz njih?

Danas se, čini se, reagira na svaku povišenu riječ. I malo je to čudno jer svi žele da dijete bude uspješno, ali ne žele da prođe put koji do uspjeha vodi. A kako dijete može razviti upornost, karakter i otpornost - ako ni u sportu ne smije doživjeti pritisak?

Kako povišeni tonovi doista utječu na djecu? Zašto ih treneri koriste i je li s današnjom djecom teže raditi nego prije? O tome smo razgovarali sa sportskom i dječjom psihologinjom, te s dvjema trenericama koje svakodnevno rade s djecom.