Nije više tajna, hrvatsku zastavu na otvaranju Ljetnih paraolimpijskih igara u Parizu 28. dana ovog mjeseca nosit će plivač Dino Sinovčić. Splićanin, 32 su mu godine, pridružit će se tako sugrađanki Barbari Matić koja je istu čast (uz nju i Giovanni Cernogoraz) imala prije malo manje od mjesec dana na otvaranju Olimpijskih igara. Hrvatski stijeg u splitskim rukama...
Velika je to nagrada Dinu, možda i najveća, za sve što je postigao u
životu, koji ga nije mazio. Ni najmanje. Dapače. A postigao je puno. U bazenu i izvan njega.
Triput je proglašen za hrvatskog parasportaša godine, ima paraolimpijsku broncu iz Tokija u svojoj najjačoj disiciplini 100 metara leđno, dvostruki je svjetski prvak (plus jedno srebro) i jednom europski (plus srebro i bronca)... Dalje da ne nabrajam, i ovo je više nego dovoljno, zar ne?
Dino je kroz život brodio hrabro, nije htio da ga ljudi zbog njegova hendikepa sažaljevaju, borio se i izborio. Vrhunski je sportaš, evo i hrvatsku zastavu nosit će na Igrama u Parizu, diplomirao je na Kineziološkom fakultetu... Živi sam u stanu na Sućidru, djedovom stanu za kojega je godinama skupljao novac i kojega je preuredio.
Dijagnoza koja ga je od malih nogu prikovala za kolica je - artrogripoza. Neprogresivna bolest zglobova koja se razvije već u majčinom stomaku, te uzrokuje atrofiju mišića. Dinu je bolest zahvatila noge koje ne može u potpunosti ispružiti ni saviti.
- Od malih nogu sam znao da neću moći šetati. U osnovnoj školi druga djeca su igrala na balun, ja nisam mogao. Pa sam branio! Nikad nisam tražio da me gledaju drugačije ili da me štede. Ako sam na golu... raspali brate, svom snagom. To me izgradilo - rekao je Dino u intervjuu za naš list.
Imao je čak 15 operacija. Prvu već s godinu dana, a zadnju 2003. godine. Nakon toga je, na savjet liječnika, počeo s plivanjem. Prvo klub Cipal, pa Mornar.
Imao je, kaže, veselo djetinjstvo, usprkos operacijama. Živio je na tunelu između Gripa i Blatina, išao u školu Lučac. Kaže, nikad mu ničega nije falilo. Iako, nije sve bilo baš idealno. S ljudima koji su bili s njim i oko njega.
- Ljudi oko mene su se promijenili. U početku je malo tko vjerovao u mene, a kad sam postigao rezultat onda su ga svi svojatali. Odvojio sam te negativne ljude od sebe i to mi je bila najbolja odluka.
U tome mu je, kaže, puno pomogao trener Slobodan Glavčić kojega naziva ”drugim ocem”.
- Govorili su da nisam dovoljno dobar, da mi je sve poklonjeno, čak i da lažiram ozljede. I to ljudi od kojih to nisam očekivao. Nažalost, živimo u državi koja nema puno sluha za sport s invaliditetom i u kojoj smo prilično diskrimirani – rekao je tada Dino kolegi Vedranu Babiću uoči Igara u Tokiju.
S roditeljima o tome nikada nije pričao.
- Sigurno im nije bilo lako, ali smo se snašli, dobro je ispalo. Položio sam vozački, odselio se, završio faks, bavim se sportom... Postigao sam sve što sam htio, samostalan sam koliko mogu biti.
Dinova sportska karijera prava je riznica medalja. No, i u tu je bilo teških trenutaka, ponajviše financijske prirode, jer su ga samo uspjesi držali u sustavu financiranja. Potpisivao je ugovor godinu za godinu, svake je iznova morao osvojiti svjetsku ili europsku medalju da bi imao normalan iznos s kojim se mogao baviti vrhunskim sportom. Hrvatski paraolimpijski odbor mogao ga je pratiti samo dok je bio na vrhu. Dino je čak razmišljao i o povlačenju.
A kad je tako, kad si pod stalnim pritiskom obaveznog uspjeha, nije lako. No, ovaj Splićanin, inače i vrsni košarkaš, sve je to izdržao i evo ga na novim Igrama, trećim u karijeri. Sa hrvatskom zastavom u rukama.
Olimpijsku medalju već ima, broncu iz Tokija, tako da je taj san već ostvario. A kad se vrati iz Pariza prvo će se dobro odmoriti, otići tamo gdje najviše voli, u djedovu kuću uz more u Gradac, s prijateljima otići na lignje. A i na utakmice Hajduka i košarkaša Splita, to ne propušta.
I onda se vratiti onome što ga čini najsretnijim, trenirati djecu.
Splićanin Dino, momak velikog srca i inata, hrvatski stjegonoša u Parizu 28. kolovoza.