Danas se navršava 30 godina od izlaska dvaju kultnih albuma: zauvijek su promijenila modernu glazbu, a alternativni rock uvela u glazbeni mainstream

Na današnji dan prije točno 30 godina svjetlo dana ugledala su dva albuma koja su alternativni rock uvela u glazbeni mainstream. „Blood Sugar Sex Magik”, odveo je Red Hot Chili Pepperse od kalifornijskih funk-rockera do statusa globalno relevantnog benda, dok je Nirvanin "Nevermind" do danas ostao jedan od najutjecajnijih albuma u povijesti glazbe.

Dvije godine prije "Blood Sugar Sex Magika", Peppersi su snimili „Mother's Milk” - prvi album u sastavu Anthony Kiedis, John Frusciante, Chad Smith i Michael Balzary (poznatiji pod nadimkom „Flea”) - koji je iznjedrio nekoliko relativno uspješnih pjesama kao što su obrada Stevie Wonderove „Higher Ground”, Hendrixova „Fire” te „Knock Me Down” koja je bila svojevrsna kritika stilu života koji su svi članovi benda u nekoj mjeri vodili i nastavili voditi godinama poslije. Peppersima je nakon tog albuma istekao ugovor s EMI-jem te su bili u potrazi za novom diskografskom kućom. Odluka je pala na Sony, ali nakon što je izvršni direktor Warner Brosa Mo Ostin nazvao Kiedisa i čestitao mu na potpisu za konkurenta, bend je promijenio mišljenje i odlučio sklopiti suradnju s Warnerom.

Za producenta su uzeli Ricka Rubina, koji ih je već odbio 1987. zbog problema s heroinom koji su Kiedis i bivši gitarist Hillel Slovak (koji je godinu kasnije i preminuo od predoziranja) imali. Četvorka je odlučila cijeli album snimiti u losangeleškoj vili, nekadašnjem domu Harryja Houdinija, koja je bila u Rubinovom vlasništvu. Za vrijeme snimanja svi su se tamo i uselili, osim Smitha koji je, pak, bio uvjeren da je kuća ukleta, zbog čega se svake večeri vraćao svom domu.

Kao što i sam naziv albuma (a i jedne od pjesama na njemu) daje naslutiti, stihovi su se uglavnom vrtjeli oko referenci na seks i raskalašeni ljubavni život. „Suck My Kiss”, „If You Have to Ask”, „Sir Psycho Sexy” i, naravno, „Blood Sugar Sex Magik” posebno se ističu u tom pogledu, dok je najrokerskija stvar s albuma „The Greeting Song” klasični primjer isforsirane pjesme za koju je Rubin smatrao da je potrebna kako bi ”podigla” malo previše alternativni album. Iako dobro realizirana i dinamična, „The Greeting Song” je prepuna ispraznih stihova koje je Kiedis prema svojim riječima napisao jer je Rubin od njega tražio pjesmu „o ženama i autima”. Zbog toga je kasnije odlučio odbiti unosnu ponudu Chevroleta da koristi stihove u svojim reklamama.

Ipak, najveće uspješnice bile su pjesme s malo suptilnijim stihovima. „Breaking the Girl”,  balada u kojoj Kiedis govori o turbulentnoj vezi s bivšom djevojkom Carmen Hawk, odsvirana je uz pomoć raznih neobičnih instrumenata među kojima su se našle i udaraljke sa smetlišta, no, „Under the Bridge” je ipak ta ultimativna balada koja na neki način nadilazi sami bend i ima mjesto među istinskim rock klasicima. Tugaljiva pjesma o usamljenosti sa sjajnim refrenom, koja započinje jednim od najprepoznatljivijih riffova u povijesti rocka, ostat će upamćena i po spotu koji je režirao Gus Van Sant, a u čijoj uvodnoj sceni spota u kojem vidimo Frusciantea kako svira gitaru na pozornici s motivom pustinje u pozadini, obučen u najmanju ruku neobično. Priča ide tako da je Fruscianteu djevojka to jutro izvukla iz ormara odjeću, a kada ga je Van Sant vidio u čemu se pojavio na snimanju ostao je oduševljen. Također je sjajna, iako malčice sociopatska, i balada „I Could Have Lied” u kojoj Kiedis žali što tadašnjoj djevojci Sinead O'Connor nije slagao o tome da je vara, zbog čega ga je ona ostavila, no spada u one neiskomercijalizirane hitove popularne samo među pravim fanovima.

„Give it Away” je postala i do danas ostala vjerojatno najpopularnija stvar iz opusa Red Hot Chili Peppersa koja je neizbježni dio svakog njihovog koncerta, toliko da je članovi benda praktički smatraju svetom dužnosti. Osim Kiedisovog „repanja” i lako pamtljivog energičnog refrena, pjesmu obilježavaju i Fruscianteovi funky riffovi te zarazna bas linija koja pomalo isprekidanu pjesmu drži „slijepljenom” od početka do kraja.

Iako je albumom i dalje dominirao funky prizvuk, Rubin je na „Blood Sugar Sex Magiku” preusmjerio Pepperse ka bolje konstruiranim pjesmama koje su u studijskoj verziji djelovale puno manje improvizirano nego do tada, a zbog cijelog konteksta, odnosno činjenice da je album objavljen u periodu ekspanzije alternativnog rocka i da je iznjedrio neke od najvećih hitova kalifornijskog benda, do danas ga mnogi fanovi smatraju njihovim najboljim albumom.

No, iako je „Blood Sugar Sex Magik” Peppersima donio svjetsku slavu, ujedno je umalo rezultirao njihovom propasti. Nedugo nakon njegove objave, dok je bend bio u nezadrživom uzletu ka svjetskoj slavi, Frusciante je počeo „pucati”. Nije se mogao nositi sa slavom, njegove svađe s Kiedisom bile su sve češće, a njegova ovisnost o heroinu se pogoršala. Gitarist je Pepperse napustio već u svibnju 1992. te je godinama živio u siromaštvu i praktički na rubu smrti.

Peppersi su za novog gitarista uzeli Davea Navarra iz Jane's Addictiona te s njim snimili poprilično irelevantan „One Hot Minute”. Navarro nikada nije volio improvizaciju i „jamove”, što su od početka bili zaštitni znakovi benda, stoga nije bilo čudno što je taj album djelovao dosta eksperimentalno i nekonkretno te se do danas ističe kao možda i najveći odmak od prepoznatljivog zvuka Peppersa, čak i u usporedbi s posljednja dva uratka – „I'm With You” i „The Getaway”.

Frusciante se vratio u Pepperse 1998. te je uslijedio novi uspješni period za njih u kojem su objavili tri izuzetno uspješna albuma i ponovno se etablirali kao jedan od najrelevantnijih rock bendova na svijetu, koji je čak zagazio i u pop sferu s albumom „By the Way” na kojem je glavnu riječ imao upravo Frusciante. Da se jedan od najcjenjenijih i najinovativnijih gitarista u povijesti glazbe nije vratio, možda bi Peppersi danas bili upamćeni kao samo još jedan „one-album wonder”.

Za razliku od Peppersa, Nirvana je krenula u malo drugačijem smjeru alternativnog rocka i zajedno s Pearl Jamom koji je izdao svoj "Ten" niti mjesec dana ranije, zarazila Ameriku, ali i svijet grungeom. A prva pjesma s tog albuma, "Smells Like Teen Spirit", postala je himna generacije i do danas se smatra jednom od najboljih rock pjesama u povijesti.

Priča o tome kako je nastao naziv pjesme već je legendarna, a glasi tako da je njegova prijateljica Kathleen Hanna, inače pjevačica benda Bikini Kill, napisala "Kurt smells like Teen Spirit", što bi u prijevodu značilo "Kurt miriše na mladenački duh" da u pitanju nije bio dezodorans koji se zvao "Teen Spirit". Cobain navodno toga nije bio svjestan te je odabrao upravo tu frazu za ime pjesme.

Ono što je još zanimljivije jest to kako je stvar uopće nastala. Cobain je prema svojim riječima htio napisati pop pjesmu koja će zvučati kao kopija Pixiesa i osmislio je najjednostavniji mogući riff. Kada ga je predstavio basistu benda Kristu Novoselicu, on je rekao da zvuči smiješno. Ipak, Cobain je Novoselica i Davea Grohla na bubnjevima natjerao da sviraju taj riff sat i pol vremena, što je Novoselica i Grohla navelo da osmisle svoje dionice i prihvate pjesmu. Zbog toga je ta pjesma, uz skrivenu "Endless, Nameless", jedina na albumu koju potpisuju sva tri člana benda.

Album također sadržava i hitove kao što su "In Bloom", "Come as You Are" koju nosi "zamućeni" ton Cobainove gitare i koja je iznjedrila možda i najpoznatiji riff nakon nedodirljive "Smells Like Teen Spirit", te "Breed" i "Lithium".

"Nevermind" u početku nije privukao puno pažnje medija, ali kada je "Smells Like Teen Spirit" eksplodirao na glazbenim ljestvicama, svi su počeli pisati o fenomenu koji je zarazio sjeverozapad SAD-a te se proširio na cijelu državu i šire. Iako je većina recenzija bila pozitivna, našla se i pokoja koja je kritizirala Cobainove često "nesuvisle" stihove te nazivala stil "pop-punkom koji su već isfurali Iggy Pop i Peppersi".

Cobain se, slično kao ni Frusciante, nije mogao nositi sa slavom te je samo sedam mjeseci nakon izlaska njihovog posljednjeg albuma "In Utero" počinio samoubojstvo. Smrt karizmatičnog frontmena i gitarista pogodila je i članove Peppersa koji su mu posvetili pjesmu "Tearjerker" na "One Hot Minute", a ujedno je označila i kraj Nirvane.

Dave Grohl ubrzo je osnovao "Foo Fighters", koji su godinama bili predvodnici "post-grunge" scene koja je dominirala SAD-om u drugoj polovici 90-ih i na prijelazu u novo tisućljeće, zajedno sa sve ekspanzivnijim pop-punkom, a bend danas uživa status jednog od najvećih na svijetu.

Novi vjetrovi koji su zapuhali u SAD-u te 1991. godine, s naglaskom na taj 24. rujna, donijeli su glazbenu revoluciju koja je sve podžanrove alternativnog rocka uvela u mainstream, gdje su ostali i do danas.