Od AIDS-a 80-ih do COVID-19 današnjice: priča o ekipi gay prijatelja podsjeća na našu svakodnevicu i sigurni je konkurent za listu naj-serija godine

Možda je tek sredina veljače, ali već imamo sigurnog konkurenta za listu najboljih i najvažnijih serija godine – "Grijeh". "It's a Sin" kreatora Russella T. Daviesa ("Doctor Who", "Years and Years") daleko je najbolja televizija od početka 2020. i uopće u posljednje vrijeme. Od "Damina gambita" i "Krune 4" do "Grijeha" nismo vidjeli ovako dobru seriju. Odlično napisana, evokativno režirana, emotivno glumljena i sjajnim soundtrackom ozvučena, a nikad razvučena, "It's a Sin" je istinski kvalitetna televizija, ne jedna od onih samoproglašeno dobrih serija.

Hedonistički London

Neke druge godine kvaliteta "Grijeha" možda bi manje dolazila do izražaja, ali kad se svemu tome rečenome pridoda pogođen tajming emitiranja petodijelne britanske serije, dostupne za gledanje na HBO-u, dobili smo nešto stvarno posebno, na tragu nedavnog francuskog filma "120 otkucaja u minuti" Robina Campilla s kojim se najviše dodiruje u jednoj aktivističkoj sceni uličnog protesta, samo ne onako vizualno izazovno.

Nešto s čime su serije, nakon "Anđela u Americi" Mikea Nicholsa, dobile nikad konkretniji odgovor na (oskarovske) filmove poput Demmejeve "Philadelphije" i "Dobrih dilera iz Dallasa" Jean-Marca Valléea. Naime, "It's a Sin" nas vraća dekadu prije pariških devedesetih iz "120 BPM", u rane osamdesete, kronicirajući prijateljstvo četvorice gay mladića i jedne djevojke, budućih cimera iz konzervativnih sredina ili obitelji pristiglih u hedonistički London u zoru AIDS-a.

Likovi su pojedinačno predstavljeni u prvoj epizodi i razmjerno ujednačeno karakterizirani kao ljudi od krvi mesa, ne tipični serijski karakteri, iako među njima debelo prednjači "glupi mali sanjar" Ritchie (Olly Alexander, pjevač grupe Years&Years, najbolji u glumačkoj ekipi).

Ritchie odlazi od kuće s otoka Isle of Wight kako bi u Londonu pokušao ostvariti karijeru glumca i sprijateljit će se, za početak, sa studenticom drame Jill (Lydia West) i zgodnim Ashom (Nathaniel Curtis) s kojim će završiti u krevetu. Upoznajemo i Roscoea (Omari Douglas) koji bježi od stroge nigerijske obitelji, a tu je i povučeni Colin (Callum Scott Howells) koji tek treba "izaći iz ormara".

Mlada ekipa glumaca fino funkcionira s poznatim facama, poput Keeley Hawes u ulozi Ritchiejeve majke Valerie i Neila Patricka Harrisa kao Colinovog starijeg kolege, zaslužnog za njegovo "autanje", s tim da se ne smijemo zaboraviti ni na Stephena Frya i kratko pojavljivanje Ruth Sheen, kućne glumice čuvenog redatelja Mikea Leigha.

Ipak, fokus je na mladim likovima i njihovom suživotu u Londonu u razdoblju kad je AIDS pokucao na vrata Velike Britanije stigavši iz Amerike. Osjećaj vremena (osamdesete) i prostora (London) umješno je audiovizualno evociran u "Grijehu". Bilo je to vrijeme tačerizma, post-punka, "new wavea".

Vrijeme kad je disco još uvijek odzvanjao u ušima (Sylvesterova "Do You Wanna Funk", "I Feel Love" Donne Summer) i miješao se s post-punkerskim novim valom ("Love Will Tear Us Apart" Joy Divisiona), a synth-pop sastavi doživljavali uzlet, poput OMD-a i Bronski Beata s himničkim pjesmama "Enola Gay" i "Smalltown Boy" za sve gay dečke iz malih gradova, ali i Erasurea ("A Little Respect") i, konačno, Pet Shop Boysa čija "It's a Sin" krasi naslov serije.

Tajanstvena bolest

Baš u to vrijeme Londonom su počele kolati priče o ubojitom virusu koji napada gay muškarce, a isprve je bio opisan kao prehlada i upala pluća. "Postoji soj gripe od kojeg umiru gayevi", čujemo priče. Netko taj virus isprve naziva "gay gripom", a novine izražavaju "zabrinutost zbog tajanstvene bolesti".

Svaka sličnost s našom COVID-19 svakodnevicom od 2020. naovamo je frapantna, stoga je gledanje "Grijeha" usred pandemije posebno iskustvo. I u seriji imamo istine i glasine o AIDS-u kao o COVID-u, o misterioznoj bolesti o kojoj "nitko ništa ne zna", uključujući i to je li zapravo postoji. Imamo čitav "melting pot" lažnih vijesti, krivih informacija, odmahivanja rukom na upozorenja, lijekova za ozdravljenje iz kućne radinosti i paranoidnih teorija zavjere.

"It's a Sin" pokazuje da je britanska vlada homofobijom samo odmogla situaciji i dopustila da se kriza raspojasa. Upitnik kod liječnika sadržavao je pitanje jesu li se muškarci seksali sa životinjama, ne drugim muškarcima. Kreator serije proziva homofobiju, odnosno homofobno društvo krivo zbog toga što je napustilo muškarce poput Ritchieja samo zato što su "drukčiji".

Davis smatra kako bi, da je vlada, zajedno s farmaceutskim kompanijama, reagirala na vrijeme, mnogi mladi životi možda bili spašeni i tisuće mladića ne bi umirali samotno u bolničkim krevetima, izolirani kao "zaraženi" i napušteni od obitelji koja im je često znala okretati leđa ili ih se sramiti (izuzetak je Colinova majka; Andria Doherty).

Proziva on i hipokriziju društva, najvidljiviju u scenama kad londonske političare vidimo na večeri u društvu mladih muških ljubavnika, premda su zasigurno pomogli izglasati kontroverzan homofobičan zakon ("section 28"). "Grijeh" prosipa dosta gorčine, ali unatoč svemu uspijeva (p)ostati oda slatkom životu, strastven i sućutan komad televizije koji nimalo slučajno počinje 1981., a završava 1991., godine kad je od AIDS-a umro Freddie Mercury. Jedna epizoda serije završava Queenovom srcolomnom baladom "Who Wants To Live Forever" sa soundtracka filma "Highlander".