Pred sam kraj i zatvaranje 17. Venecijanskog bijenala arhitekture uspjeli smo posjetiti jedan od najčarobnijih gradova na svijetu i pogledati izložbu. Ovogodišnja tema zapravo je bilo otvoreno pitanje, dovoljno ambiciozno da oni koji stoje iza njega ne očekuju konkretne odgovore već se nadaju u najboljem slučaju prijedlozima rješenja - Kako ćemo živjeti zajedno?
Kustos bijenala, libanonski arhitekt i dekan na Massachusetts Institute of Technology Hashim Sarkis u svom manifestu pojašnjava da se pokazalo besmislenim očekivanje od političara da predlože put prema boljoj budućnosti. “Kako politika nastavlja dijeliti i izolirati, možemo ponuditi alternativne načine zajedničkog života kroz arhitekturu.”
Čini se kako trenutak za ovakva promišljanja ne može biti pogodniji – uz klimatske promjene, izumiranje vrsta, migrantsku krizu, ponovno buđenje rasnih pitanja i naposljetku pandemiju, ne možemo se ne zapitati kako će izgledati naš sutrašnji život.
Kroz Giardine Della Biennale, vrtove koje je dao napraviti Napoleon Bonaparte proteže se 30 paviljona od kojih svaki pripada drugoj državi, a neki od njih su djela najpoznatijih arhitekata kao što su Carlo Scarpa ili Alvar Aalto, pogledali smo glavninu radova koji svaki na svoj način nude rješenja nekim od tih problema, povremeno i u kontradikciji.
Najveći paviljon, onaj talijanski posvećen je ekologiji i održivosti te među ostalim upozorava na širenje gradova nauštrb prirode. S druge strane, u ruskom paviljonu se nalazi rad koji u potpunosti odskače od glavne teme i posjetitelje upoznaje s projektom Skolkovo koji bi trebao biti istočna inačica Silicijske doline. Pri ulasku u glavnu prostoriju dobivamo iPad s kojim možemo skenirati neki od stotine QR kodova kojima su popločani pod i zidovi i koji se pretvara u informacije o budućem gradu u blizini Moskve.
Jedan od najkonkretnijih radova nalazi se u švedskom paviljonu, a bavi se suvremenim načinom života na Zapadu. Obitelj više nema funkciju koju je imala nekoć. Više ne možemo govoriti čak ni o nuklearnoj obitelji već samotnjačkom životu. Stariji ostaju napušteni, djeca nemaju s kim naučiti igre te vlada potpuna alijenacija. Njihova ideja su stambeni kompleksi s brojnim zajedničkim prostorijama. Neke od njih su namijenjene druženju, neke služe kao radionice za popravak namještaja ili odjeće, ali naposljetku tjeraju svoje stanovnike da budu dio zajednice.
Nama je idejno najzanimljiviji paviljon onaj Švicarske koji se na vrlo kreativan način bavi pitanjem granica. Možemo reći da je riječ o istovremeno istraživačkom i kreativnom radu koji propitkuje odnose u pograničnim područjima i njihov smisao, a naravno da se bavi i migrantskom krizom i izbjegličkim kampovima.
Cijeli program bio je izuzetno vizualno dojmljiv, posebno velike instalacije kod kojih su neke nažalost igrale na larpurlartističku kartu što u ovom kontekstu ipak možemo opisati kao promašeno. Ne postavljaju se sva pitanja da bismo dobili odgovore, a ovo je sigurno dalo puno poticaja za razmišljanje pa nam se naposljetku čini da je krajnji cilj ostvaren.