Netlixov "Bridgerton" baš i ne djeluje kao kandidat za listu najboljih serija godine, zapisali smo na kraju 2020. slažući godišnji serijski "best of" i bili najblaže rečeno u pravu. No, "Bridgerton" je unatrag mjesec dana postao veliki hit, najveći Netflixov uopće, veći čak i od hitoidnog "The Queen's Gambit". Serija je dosad upaljena u preko 82 milijuna kućanstava, valjda i pogledana, stoga je druga sezona upravo odobrena. Razlozi uspjeha ekranizacije serije romana Julije Quinn su shvatljivi.
Streaming servis Netflix je popularniji nego ikad i na njemu takoreći sve prolazi, a "Bridgerton" je atraktivna, oku ugodna serija prilično spektakularne kostimografije i scenografije koja je spojila Jane Austen i EL James, tj. provukla povijesno-kostimiranu romantičnu komediju "Ponos i predrasude" kroz filter moderne erotske romanse "50 nijansi sive". U tom spoju "Bridgerton" je, doduše, po kvalitativnim dometima znatno bliži "50 Shades Of Grey" nego "Pride and Prejudice", ali erotsko pozivanje na filmsku trilogiju s Dakotom Johnson i Jamiejem Dornanom načinilo je seriju drukčijom kad su kostimirani materijali u pitanju.
U ekranizacijama Austeničinih romana erotika je najčešće sugestivna, rijetko tjelesna, zakopčana u korzete. Nakon strastvenih poljubaca na kiši uglavnom slijedi "rez" na jutro poslije. Međutim, u "Bridgertonu" se korzeti otkopčavaju jer se od njihove uskosti može pasti u nesvijest, a poslije poljubaca, dakle, slijedi razgolićavanje. Erotika osvježava trač-partije i zabijanje verbalnih noževa u leđa, kao i povremena modernizacija glazbene podloge u stilu "Moulin Rouge" i "Legende o vitezu", na način da (ovdje) čujemo obrade Billie Eilish i Ariane Grande.
Pa ipak, "Bridgerton" je izuzev toga prosječan poput najprosječnije serije, odnosno inferioran ekranizacijama Jane Austen poput "Ponosa i predrasuda", "Razuma i osjećaja", "Ljubavi i prijateljstva", te recentne "Emme" s Anyom Taylor-Joy, zvijezdom "Damina gambita", koja je široj publici prošla ispod radara jer nije na Netflixu. Kreator Chris Van Dusen nije glumce opremio odveć dovitljivim i pamtljivim dijalozima tijekom osam epizoda u trajanju od predugih sat vremena, centralni zaplet je zgodno postavljen, ali sredina serije je standardno razdužena, posvećena sporednim likovima i sapuničastim podzapletima koji su trebali ostati na margini, a kraj zbrzan.
Najstarija od sestara Bridgerton (Daphne; Phoebe Dynevor) i vojvoda od Hastingsa (Simon Basset; Rege-Jean Page) skovali su zanimljiv plan: glumit će da su zajedno kako bi ona nedostupnošću privukla udvarače, a on zauzetošću odbio udavače. Nema veze što je već u drugoj epizodi, kad se dodirnu i zaplešu, očito da će Daphne i Simon završiti zajedno, iako se naizgled ne podnose, veći je problem što glumci imaju raspon emocija zvijezda "Pedeset nijansi sive", pri čemu je, kao i tamo, bolja Dynevor, rođena 1995. kad je u kinima igrao "Sense and Sensibility", makar se Page spominje u kontekstu novoga Bonda.
K tome, serija koja "Fifty Shades Of Grey" erotikom razbija tabue kostimiranog žanra istovremeno pazi na političku korektnost i trendovski diverzitet, mijenjajući povijest na način da su 1813. kraljice bile crne boje kože (Charlotte; Golda Rosheuvel). Proturječna je i u pogledu feminizma. Ženski likovi su, kao, osnaženi i neovisni, a žele udajom osigurati poziciju u društvu.