Što gleda Splićanka, autorica nagrađenog dokumentarca? Preporučila nam je tri zanimljiva naslova, ugasite Netflix i bacite se na ozbiljno gledanje

Redateljica dokumentarnih filmova i autorica knjige "Redateljski memoari: Put u Modri kavez" te knjige za djecu "Modri horizonti i njihovi čuvari", Splićanka Bruna Bajić, preporučila nam je tri zanimljiva filmska naslova. A mi vam možemo preporučiti njezin film "Modri kavez", posvećen pomorcima, njihovim emocijama i avanturama, odlascima i dolascima, onoj skrivenoj strani profesije o kojoj dovoljno i previše znaju samo obitelji koje tako godinama i desetljećima žive.

"Iskupljenje u Shawshanku"

"Iskupljenje u Shawshanku" s Timom Robbinsom i Morganom Freemanom iz 1994. jednostavno je prvi navratio u moje misli pri spomenu ''liste''. Osim što bi s Morganom Freemanom i reklama za kokice izgledala kao da prenosi mudrost za sve generacije, ovo je film koji se mora pogledati zbog svoje nepredvidivosti, dijaloga, odnosa među likovima. Aposolutno svaka sekunda filma zna zašto stoji tu gdje stoji. Film koji ne leži na zapletu, već se ponaša kao život, kroji svoju cjelinu malim poglavljima koja film znače. Meni jedan od najdražih filmova.

Generacija X

"American History X" iz 1998. Ne znam kakav bi ovaj film bio bez Edwarda Nortona, ali znam da se redatelju Tonyju Kayeu ova rečenica ne bi svidjela. Google zna zašto, ovaj film ipak zaslužuje više od trivije. Osim glume, režije, uvijek aktualne teme, netko bi rekao rasizma, što i jest tema filma, ipak to je daleko više od toga. Film zadire u najtanje dijelove ljudskog bića. Želju za pripadanjem, strast prema destrukciji, obiteljske konstelacije koje narušene na sebi nose lomljive generacije, jednu za drugom. Iznad svega toga ovo je film o ravnoteži koju život uspostavi prije ili poslije, ako društvo ili pojedinac ne zasnivaju svoje misli, riječi i dijela na zakonima iznad zakona društvene dinamike i osobne ranjivosti. Teško je ovaj film zgusnuti u nekoliko redaka, jer svaka sekunda je dramaturško remek-djelo. Uvijek je sve stvar ukusa, ali diskurs unutar ovog filma moćan je, višeslojan i beskompromisan.

"Human"

I kao velika ljubiteljica dokumentarnog filma, završila bih s dokumentarcem "Human" iz 2015. Yann Arthus-Bertrand u intervjuima s više od 2000 ljudi iz 60 zemalja svijeta otvara škrinju raznolikosti ljudske problematike i društvene uvjetovanosti. Predivnim kadrovima koji donose meni posebno lijep kontrast između mikro i makrokozmosa, širi prostor shvaćanja svijeta i ljudske sudbine. Izvrsna interakcija između glazbe i mikro i makroperspektive stvara jedan vizualni jezik koji hipnotizira ne samo ljepotom, već i time što čovjeka budi iz svoje egocentrične tvorevine pune snova o vlastitoj neponovljivosti. Dokumentarni film “Samsara” u sebi ima nešto “osjećaja” utkanog u “Human”, ali “Human” ima uistinu portret Čovjeka (s velikim Č) kroz mnoštvo ljudi. Brisanje granice rase i pripadnosti i evokacija onoga što nas veže, ono je što “Human” čini većim od dokumentarnog filma. To je autorski rad koji zbog svoje vjerodostojnosti preferira zvati se dokumentarnim. Toplo ga preporučujem.

Pratite Stil i na Instagramu!