Tinejdžeri u raljama ljubavne ovisnosti: pogledali smo prvih 7 epizoda 2. sezone serije HBO-a koja je dostojna prve i gađa ravno u srce emocije mladih

Od svih filmičnih serija, a sve su danas filmične i snimaju se kao filmovi, "Euforija" je vjerojatno najfilmičnija.

Jasno je to i u drugoj sezoni serije HBO-a, dostojnoj odlične prve, koja je nastupnu epizodu emitirala 10. siječnja, nakon čega preostalih sedam slijede u "jednom tjedno" ritmu.

"Euphoria" izgleda kao američki nezavisni film poput onih nastalih u sklopu kompanije A24 (ponovimo još jednom neke, tipa "Spring Breakers", "American Honey", "The Florida Project", "Waves", "Zola"...).

Scene iz "Euforije" ne viđaju se baš na malome ekranu i takoreći nemaju audiovizualnog premca unutar takozvane "peak TV" ere.

Da kreator i režiser serije Sam Levinson ima "mota" i da je filmofilski načitan moglo se shvatiti nakon filma "Nacija ubojica". Talent i filmofiliju Levinson demonstrira u "flashbackovskom" uvodu druge sezone.

Tinejdžerska drama nakratko postaje gangsterski film a la "Dobri momci", sa "Scarface" plakatom na zidu i pjesmom Harryja Nilssona "Jump Into The Fire" koja je prašila u Scorseseovu klasiku u sceni s Rayom Liottom u bijegu od helikoptera.

Ipak, "Euphoria" je još uvijek "Euphoria", što potvrđuje scena kad muškarac u striptiz klubu dobije metak u nogu, tik do nabreklog penisa.

Ova serija je bila i ostala (s)eksplicitna, provokativna i skandalozna (golotinje ne nedostaje ni u drugoj sezoni), ali i podmirena vizualno i auditivno kao rijetko koja.

Tako, Levinson u pravo vrijeme pušta pjesmu poput "(I Just) Died In Your Arms" da ozvuči trenutak. Njegov osjećaj za muziku eksplodira na početku iduće epizode kad jedna za drugom krenu stvarčine INXS-a, Depeche Modea i The Culta.

Pjesme su tu da, kao i zavodljivi, apsorbirajući visokostilizirani vizuali, oslikaju sav mladenački ushit ljubavnih raspoloženja i napušenih/nadrogiranih stanja tamo gdje riječi ne uspijevaju ili (pre)staju.

Sve to prolaze usamljeni i deprimirani tinejdžerski likovi serije ovisni o ljubavi, kao što su Rue Bennett (Zendaya), Jules Vaughn (Hunter Schafer), Cassie (Sydney Sweeney), Maddy (Alexa Demie), Lexi (Maude Apatow), Kat (Barbie Ferreira)...

Audiovizualni jezik povišenog, filmičnog realizma serije je pogođen i pogađa ravno u srce emocije tinejdžera koji žele voljeti i, još više, biti voljeni, njihove želje i čežnje, dok traže nekoga za ljubav, ali i sami sebe, pokušavajući dokučiti tko su i što su, jesu li dobri ili loši mladi ljudi.

Levinson čak razbija "četvrti zid" kad se ovisnica Rue, odjevena u profesoricu, metafilmski/metaserijski okrene kameri, obznani da je "omiljeni lik serije" i održi (sebi) lekciju da, kao takva, snosi određenu odgovornost i da mora donositi dobre odluke.

Dobitnica Emmyja i zvijezda "Spider-Mana" Zendaya je nanovo dobra, ali seriju joj u drugoj sezoni, ako je suditi po pogledanih prvih sedam od ukupno osam epizoda, krade glumački sve bolja Sweeney ("Voajeri", "Bijeli lotos").

Njezina Cassie se promeće iz sporednog u glavniji lik, a naći će se u ljubavnom trokutu između najbolje prijateljice Maddy i njezinog friško bivšeg dečka Natea (Jacob Elordi).

Sweeney prolazi emotivni "rollercoaster" i preslikava čitavu seriju koja će biti metafilmski/metaserijski prelomljena preko autobiografske kazališne predstave njezine mlađe sestre Lexi u završnici sedme epizode, inscenirane na razmeđi euforije i (o)trježnjenja.