Gorana Milaković postigla je ono o čemu mnogi natjecatelji Masterchefa tek sanjaju i sve nam ispričala: Upala sam u kašetu brokava! Jednu stvar nipošto nisam htjela...

Goranu Milaković najprije smo upoznali kao modnu dizajnericu iza brenda "Bubabu Design", a potom smo doznali da se vrlo dobro snalazi u kuhinji. Karizmatična Splićanka oduševila je gledatelje prošle sezone showa "Masterchef", a premda nije osvojila pobjedu, slobodno bismo mogli reći da je među najuspješnijim natjecateljima toga TV showa. Zašto? Ne samo zato što je bila izrazito zanimljiva za gledati, nego i zbog toga što je nakon završetka natjecanja uspjela postići nešto o čemu mnogi kandidati sanjaju – otvorila je vlastiti ugostiteljski objekt. Samo je otvaranje, priznaje nam dok sjedimo na štekatu Gogina bistroa "Missy B", s pogledom na akvatorij splitske luke i Marjan, malo kasnilo zbog radova na uređenju Istočne obale, ali kad je konačno 1. lipnja počela s radom, našla se u takvoj gužvi da joj je baš dobro došlo iskustvo iz stresnog "Masterchefova" studija.

– Upala sam u kašetu brokava. Nisam radila svečano otvorenje, nisam nigdje ništa oglasila, a od posla se nisam stigla baviti društvenim mrežama... ali sve je išlo samo od sebe. Nipošto mi nije bila želja napraviti nešto instant, zasnovano na slavi, gdje bi ljudi došli vidjeti jesam li ja nešto u "Masterchefu" naučila, meni se baš sviđa da ovako sve ide svojim tokom bez neke pompe. Možda će se nekome neka jela s našeg menija učiniti malo previše složena, evo poput koke u korpiću, ali to je obična trgana piletina začinjena i stavljena u kore za savijače i tostirana. To ja kuham doma svojoj djeci.  

Gdje pronalazite inspiraciju za jelovnik? Tko ga je osmislio, jeste li sami odabrali jela?

– Sama. Na putu do škole i djeci do treninga, imam jedan rokovnik u borši, drugi mi je doma i kad mi ideja padne na pamet, zabilježim je kao natuknicu. Isto je bilo prije kad je bila riječ o modi, prve su skice nastajale u autu, gdje bi se našla. I onda kad se s ta dva jelovnika pojavim u kuhinji, ekipa mi se hvata za glavu: "Ajme... koliko komponenti" (smijeh). Jako sam sretna što sam našla takvu ekipu, kužimo se dobro.

Kako ste ih uopće našli s obzirom da svi ugostitelji u Dalmaciji muku muče s tim problemom?

– Našli su oni mene!

Eto dobre strane medijske slave (smijeh). A kako planirate riješiti pitanje rada u posezoni? Hoćete li privremeno zatvoriti vrata ili namjeravate raditi i tijekom zime?

– Plan mi je raditi, ali sa skraćenim radnim vremenom i s pauzom u siječnju za malo napuniti baterije. Namjeravam s vremena na vrijeme prirediti tematske večeri s hranom koja inače nije u meniju, ali radno će nam vrijeme tijekom zime završavati do 17 sati. Namjeravam promijeniti jelovnik svaka tri mjeseca jer meni dosadi uvijek kuhati stalno jedno te isto, kao što to ni doma ne volim. Nisu mi jasni ljudi koji stalno jedu isto, a imali smo ih takvih ovoga ljeta, dolazili bi par dana zaredom na brunch i naručivali jaja. Ja sam valjda jedina koja gušta kad joj naiđe gost s posebnim zahtjevima: "Ja ne bi ovo, ja ne smim ono, ali ja bi nešto između ovog i onog." Pomislim "Yes!" jer mi razbiju monotoniju, zaigram se.

Podsjeti li vas to na "Masterchef"?

– Je, a moram vam priznat da je meni u tom showu bilo super. Možda sam baš zato dugo trajala, nisam, doduše baš bila diplomat, moji su me doma stalno zezali "S kim ćeš se večeras svađat", ali ja se nisam svađala. Samo uvijek svima direktno kažem što mislim, a ljudi to ponekad ne vole čuti. Meni je drago kad me netko kritizira, dapače, tako mi daje priliku da se popravim. U "Masterchefu" nisam razmišljala što tko od članova žirija voli jesti, nego sam kuhala onako kako se meni sviđa i pazila da to dobro izgleda, cijelo sam vrijeme bila ja. Možda sam bila malo dosadna, s mojom bilježnicom i pitanjima, ali željela sam iskoristiti svaku priliku za nešto novo naučiti. Mene ovo jako puno zanima, pa i prije showa sam imala namjeru upisati neki tečaj kuhanja, ali nikako naći vremena. 

Znači vaš se zaokret od mode prema kulinarstvu dogodio iz znatiželje?

– Pa na neki način. S druge strane, mene u vrijeme lockdowna nije zanimalo prebaciti se na kreiranje kućne odjeće, jer za trenirku je teško postići cijenu kakvu ta odjeća ima u high street dućanima. Tako sam se prebacila na kuhanje, koje me uvijek opuštalo. 

Jeste li tu ljubav prenijeli djeci?

– Ma njih je to oduvijek zanimalo, uvijek su bili oko kužine, sin je baš nekidan ispekao browniese...

Možemo li onda jednog dana očekivati obiteljski restoran, s obzirom da vam je i suprug u ugostiteljstvu?

– Uf. Težak je ovo posao, cijelog ljeta nema stanke, dok se svi drugi kupaju, mi radimo. I onda kad ugostitelji u prvi mjesec odu na neko putovanje, svi ih kritiziraju, a ne znaju da su odradili sezonu, posvetili se radnicima...

Hoćete li nam otkriti kakve destinacije vas najviše privlače? Jesu li to egzotične na kojima se možete napokon na miru okupati?

– Ma ne, mi smo gurmani, mi volimo ići gdje se dobro jede.

I gdje se najbolje jede?

– Po selima u Toskani. Tamo ćete naći ono što nije na društvenim mrežama. Super su ti okusi domaće hrane.

Kad ih već spominjete, koristite li domaće, lokalne namirnice? Vrijedi li kod vas filozofija "od polja do stola"?

– Meni je stvarno super to što se nalazimo točno ispod Pazara i imala sam par bakica koje imaju svoje pome, petrusimul, češnjak... Stvarno je velika razlika kad se kuha s takvom spizom. Slično je s ribom – imam je na meniju kad nabavim frišku.

Nabava, planiranje recepata, priprema spize, kuća, familija... Kako sve to skupa uopće stignete?

– Pa ponekad mi se čini kao da neću stići sve, ali najbolje funkcioniram kad sam pod stresom. Kad imam praznog hoda, čini mi se da gubim vrijeme. Kad imam najviše posla, najviše stignem.

Stignete li se odmoriti i posvetiti vrijeme sebi?

– Uh, ja baš ne volim vježbe i sportske aktivnosti, ali ovog sam proljeća, nakon što sam natukla kile u "Masterchefu", rekla sama sebi idem radit to što ne volim pa možda i zavolim. Kako mi je dan prekratak, u šest i po ujutro odem na crossfit. Idem već četiri-pet mjeseci i nisam to još zavoljela, ali mi je lijepo nakon treninga, osjećam da izbacujem stres. Volim i pogledati dobar film i pročitati knjigu, ali u posljednje vrijeme čitam samo recepte (smijeh). Proučavam različite recepte, uspoređujem ih, kombiniram. Na kuhanje gledam kao na modu, sve je već izmišljeno, ostaje nam samo igra. Kod hrane je smisao da bude ukusno i da ostavi osjećaj zadovoljstva, a u modi da si drukčiji od ostalih. Meni su te dvije priče jako povezane. Evo, na primjer, naša "Šije-šete plećka", u kojoj su trgana svinjetina i zapečena focaccia, kad sam je osmišljavala trebalo je u to dodati nešto zanimljivo oku a da se ljubi. Trebalo je dodati nešto kiselkasto, ali nisam željela krastavce ni lučice. Zato sam dodala ljubičasti kupus, koji se uklopio okusom, a vizualni dojam je upečatljiv. Nisam ja to tek tako složila (smijeh).

Jeste li prilikom smišljanja jelovnika za mišljenje zamolili i ekipu iz showa? 

– Ma naravno da sam ih pitala. Poslala sam i kolegama i mentorima, iako sam malo imala tremu kad sam slala mentorima. Na kraju su im se dosta poklopili komentari.

Znači da ste dosta naučili od njih. Što vam se čini, od koga ste vi najviše znanja upili, imate li svog favorita među mentorima?

– Sva trojica su potpuno različita, svaki od njih ima nešto svoje posebno. Damir je dobar tata kad ti je teško, Melkior je pun znanja i dobro ga zna objasnit, moraš ga slušat između redaka, Stipe je vojnik i ne popušta... Svi su stvarno super. Ali možda mi je Melkior najviše znanja prenio.

Kako danas gledate na cijelo to iskustvo, vjerojatno je bilo i teških trenutaka...?

– Ma to je bilo iskustvo koje nitko ne može platit, zbog ljudi koje sam upoznala, mi smo dandanas jako dobri, čujemo se na dnevnoj bazi.

A teret slave? Kako vam je to palo? Možda vam, s obzirom na otvaranje restorana, medijska slava nije bila naodmet...– Uf, u početku mi je to grozno padalo, svugdje sam išla sa šiltericom (smijeh). A ljudi su me ipak prepoznavali, često bi rekli da su me skužili po glasu. Ali dobro, da, bilo je ljudi koji su ciljano došli baš zbog mene (smijeh). Sjećam se Zagrepčana koji su nazvali s autoputa i rezervirali stol. A bilo je i ljudi koji me ne bi prepoznali na prvu, ali sam im se činila nekako poznata pa me nisu znali smjestit. Jedna se starija gospođa ovog ljeta tu na štekatu naljutila na mene što joj se ne javljam, bila je uvjerena da sam ja od jedne njezine susjede kćer. Poslije je skužila odakle sam joj poznata pa smo se skupa nasmijale.

 

Pratite Stil na Instagramu i Facebooku!