Brine li vas ponekad kako sva sila loših okolnosti koje nas kao društvo proganjaju ne slute na dobro? Plaši li vas inflacija, mogućnost izbijanja nuklearnog rata, novog vala pandemije, ili se pitate što je sljedeće? Pribojavate li se potresa, poplava, ili pak strepite od zvizdana i suša, klimatskih promjena, zagađenja zraka, vode i tla, pesticida u hrani, kemikalija u kozmetici, teških metala? Možda su vaše misli više usmjerene na vaše odnose i ponašanje pa strahujete od otkaza, napuštanja, ili pak od vjerojatnosti da će se vama ili vašim bližnjima dogoditi nešto loše učinite li ili propustite učiniti nešto?
Misli su to s kojima se mnogi susreću; no neki im ne mogu uteći. Na suprotnom kraju pogleda na život kroz ružičaste naočale nalazi se ova sumorna perspektiva, u psihologiji prepoznata kao ˝katastrofiranje˝, koje posljednjih godina i samo poprima obilježja svojevrsne pandemije. Što i ne čudi s obzirom na okolnosti koje pred nas neprestano donose nove prijetnje. Jer činjenica jest da su sve navedene ugroze postojeće, mada ne i izvjesne, a upravo ta fina linija koja čini razliku sve češće promiče emotivno iscrpljenoj generaciji.
Pa kada sljedeći put klonete duhom i ispred sebe vidite samo najcrnji scenarij, ili se nađete u društvu nekoga tko ne nalazi izlaz iz spirale zastrašujućih misli; znajte da je ovaj oblik ponašanja tek odgovor na podražaje i da izlaz postoji.
"Katastrofiranje", naime, ne spada pod osobinu ličnosti, te nije nužno odraz poremećaja u ponašanju poput tjeskobe i depresije (iako do njih može dovesti); već se jednostavno tumači kao način razmišljanja, govori nam splitska psihologinja Tina Panžić (ex Brzić) koju smo zamolili da nam pomogne rasvijetlili ovaj mračan fenomen. Navedeni pojam najlakše je, kaže, opisati kao učestali način razmišljanja koji se prvotno temelji na razmišljanju o negativnim ishodima i okolnostima neovisno o situaciji i realitetu u kojem se pojedinac nalazi.
- Nažalost, zbog stalne izloženosti negativnim situacijama na globalnoj svjetskoj razini sve veći je broj osoba kod kojih do izražaja dolazi ovakav način razmišljanja, a kod određenog postotka dolazi i do disfunkcionalnosti svakodnevnog funkcioniranja te daljnjeg razvijanja psiholoških problema i/ili poremećaja. U stručnim literaturama "katastrofiranje" se može definirati kroz naučeni obrazac razmišljanja koji je doveden do razine automatiziranosti ili pak pod zasljepljujuće negativne misli - navodi naša sugovornica.
Kako nam objašnjava psihologinja Panžić, za razliku od depresivnosti koja je dugotrajniji poremećaj raspoloženja, ili pak tjeskobe koja je emocionalni doživljaj, ovaj način razmišljanja možemo opisati kao sklonost pojedinca da većini situacija i tema o kojima razmišlja prvotno pripiše negativne aspekte te se pribojava od najgoreg, katastrofičnog ishoda bez razmatranja realiteta, odnosno objektivne situacije.
Obrazac je to koji uglavnom nastaje posljedično tijekom djetinjstva, kada dijete ili prati model roditelja koji je nastrojen prezaštitnički ili je i sam bio sklon katastrofičnom razmišljanju. S druge strane, isti se način razmišljanja ponekad razvije kod djece koja odrastaju u nesigurnoj okolini, bez sigurne podrške odraslih, odnosno roditelja te razvijaju oprezan, a kasnije i katastrofičan način razmišljanja. Poput kuće sagrađene na slabim temeljima, njihov se svijet snažnije zaljulja kod svakog ˝potresa˝.
- Budući da smo kao ljudi skloni razvijanju navika, tako i naše ponašanje može doći do automatiziranog načina funkcioniranja, što dovodi do sagledavanja svake sljedeće situacije na katastrofičan način. Osobe koje svijet sagledavaju iz "katastrofičnog" kuta su sklone tjeskobnim raspoloženjima te povećanoj razini stresnih doživljaja i manjku mogućnosti doživljavanja ugode i opuštanja. Sve navedeno može stvoriti blaže, no nažalost s vremenom i ozbiljnije psihološke probleme, odnosno poremećaje - objašnjava naša sugovornica.
Netko će kazati "Bilo je i težih vremena, ratova i pandemija pa nismo ovoliko pažnja pridavali ‘mindsetu‘, odnosno načinu na koji se društvo nosi s posljedicama traumatičnih iskustva", no valja uzeti u obzir da dostupnost informacija koje danas prate ta zbivanja te njihov ton i intenzitet uveliko doprinose doživljaju stvarnosti, što u ovom slučaju nerijetko ima presudni značaj.
- Javna, odnosno medijska retorika itekako može pridonijeti povećanom obujmu, ali i razvoju katastrofičnog razmišljanja kod osoba koje ranije i nisu bile sklone takvom razmišljanju. Naime, kada smo stalno izloženi jednom obliku podražaja, u ovom smislu negativnom, katastrofičnom, počinjemo se mijenjati u tom smjeru, poglavito ako nam iz realiteta također ima naznaka katastrofa, poput pandemije, potresa, rata, mogućnosti egzistencijalnih kriza i slično. Što su ljudi u većem strahu, to im je suženija pažnja i slabije sagledavaju objektivnost realiteta. Ponavljam, nažalost, u posljednje vrijeme trend medijske retorike usmjeren je na strah, što isključivo negativno pridonosi ljudskom ponašanju, razmišljanju i bivanju - upozorava ova stručnjakinja.
Pitanje kako se tome oduprijeti, nameće se, naglašava, kao hitna intervencija. Kao što nas se može naučiti da razmišljamo katastrofično, jednako tako se možemo, kaže, naučiti adaptirati i imati optimističan pogled na apsolutno jednaku stvarnost.
- Naime, samopoimanje i samovrednovanje su osnova slobode razmišljanja, ponašanja i bivanja. Drugim riječima, što smo više u kontaktu sa samim sobom, a ne nametnutim stavom iz okoline te imamo svijest o vlastitoj vrijednosti, umanjujemo mogućnost katastrofe jer otvaramo slobodu prilagodbe i fleksibilnosti na bilo koju situaciju i okolnost u kojima se nađemo - dodaje.
Navodi da su ljudi kao vrsta evolucijski visoko adaptabilni, zbog čega se i nalazimo na vrhu hranidbenog lanca, iako nemamo fizičke karakteristike za tu poziciju. Ta činjenica može nas, vjeruje, umiriti za bilo koju buduću situaciju. Problem je, poentira, obrana postojećeg i poznatog te strah od novog. Treba osvijestiti da je rast u promjeni te da promjena nije ugodna, ali je nužna.
- Samo se zamislimo kako smo strahovali prije 2,5 godina kada je započela pandemija te smo blokirali živote, gradove, države, kontinente, a eto još uvijek smo tu, prilagodili smo se i nastavili. Za kraj smatram da je snaga u zajednici te bi se svaki pojedinac trebao više oslanjati na svoju socijalnu okolinu i iz nje crpiti podršku. Ako isto izostaje, postoji cijeli niz zanimanja i smjerova gdje se može dobiti profesionalno vođena podrška i brže doći do promjene - zaključuje psihologinja i psihoterapeutkinja Tina Panžić.
Pratite Stil na Instagramu i Faceboku!