Ruđer Josip Bošković rođen je 18. svibnja 1711. u Dubrovniku, a umro je 13. veljače 1787. u Milanu, roditelji su mu bili Nikola Bošković i Paola Bettera. Očeva obitelj vodi podrijetlo iz Hercegovine, iz katoličke župe Ravno u Popovu polju, iz sela Orahov Do. Njegov pradjed bio je Boško Pokrajčić i po njemu je obiteljska loza koja se odvojila od plemićke loze Pokrajčića dobila prezime Bošković. Bošković je naglašavao svoje plemićko podrijetlo, a grbom obitelji Pokrajčić koristio se za pečaćenje svojih pisama.
Bio je matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof, isusovac. Engleski fizikalni kemičar Harold Hartley nazvao ga je jednim od najvećih intelektualaca svih vremena, a njegovu teoriju prirodne filozofije njemački filozof Friedrich Nietzsche smatrao je "najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut".
Osnovno obrazovanje Bošković je stekao u rodnom Dubrovniku, a u isusovačkoj srednjoj školi Collegium Ragusinum stekao je izvrsno znanje koje je bilo presudno za njegov daljnji znanstveni rad. Školovanje je nastavio na Collegium Romanum u Rimu, učio je retoriku, poeziju, filozofiju, matematiku i fiziku, a 1740. postao je redoviti profesor matematike na Rimskom kolegiju.
Bio je član devet akademija, među kojima su akademije u Bologni, Parizu i Sankt Peterburgu, a 1761. izabran za člana Engleskog kraljevskog društva na čiji je poticaj otišao u Carigrad motriti prolazak Venere ispred Sunca.
Kako nije stigao motriti prolazak Venere, vrijeme je iskoristio za istraživanje ruševina Troje. Poricao je tada prihvaćenu tezu da se ruševine Troje nalaze na maloazijskoj obali nasuprot otoku Tenedu tvrdeći da su one dublje u unutrašnjosti, a to su poslije potvrdila iskapanja Heinricha Schliemanna. Bošković je 1764. postao voditelj optike i astronomije na sveučilištu u Milanu, a u Parizu je 1774. postavljen na mjesto ravnatelja pomorske optike, tada je u potpunosti došla do izražaja i njegova tehnička genijalnost.
Bošković je prvenstveno bio znanstvenik, bavio se problemom leća radi poboljšanja astronomskih instrumenata, konstruirao je prvi optički mikrometar, prvi je primijenio prizmu s promjenjivim kutom, predložio je načine uklanjanja kromatizma dalekozora koji je ostao u trajnoj upotrebi. Bošković je 1755. u Rimu i 1770. u Parizu objavio djelo "Astronomsko i zemljopisno putovanje", baveći se geodezijom izradio je niz posve novih instrumenata i pribora za izvođenje geodetskih mjerenja.
U geofizici je istraživao polarnu svjetlost, plimu i oseku te vrtložni vjetar koji je opustošio dio Rima. Nagovijestio je postojanje plimnih valova čvrste Zemljine kore, prvi je odredio nepravilan oblik Zemlje, poslije nazvan geoid. Bošković je tvrdio da je oblik Zemlje ne samo nepravilan nego i promjenljiv u vremenu, što je dokazano tek mnogo kasnije. Njegov rad obuhvaća razna područja znanosti, ali je najvažniji njegov doprinos shvaćanju strukture tvari. Boškovićeva izvorna teorija sila i strukture tvari danas je toliko aktualna da ga se može smatrati znanstvenim vizionarom 20. stoljeća.
Knjigu "Teorija prirodne filozofije" objavio je 1758. godine, u njoj je izložio svoj pogled na osnovu strukturu tvari, iznosi da je sve materija i kretanje. Po njemu je materija sastavljena od istih čimbenika, samo je različiti zakoni čine različitom. Bohrov atom je direktan potomak Boškovićeva atoma. On uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim udaljenostima, a privlačne na velikim udaljenostima, što kasnije dalje razvija Michael Faraday. Atom svodi na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje). Boškovića se također može smatrati pretečom termodinamike i kinetičke teorije tvari, teorije elsastičnosti čvrstih tijela te objašnjenja oblika kristala.
O važnosti i aktualnosti Boškovićevih misli u suvremenoj znanosti svjedoči, među ostalim, izjava Wernera Heisenberga, njemačkog teorijskog fizičara i jednog od pionira kvantne mehanike: "U Boškovićevu djelu nalazi se mnoštvo ideja koje tek u modernoj fizici posljednjih pedeset godina dolaze do potpuna izraza i koje pokazuju kako su bila ispravna filozofska gledišta kojima se Bošković rukovodio u svojoj prirodnoj znanosti".
Bošković je bio jedan od posljednjih univerzalnih umova, a istaknuo se i kao političar, vrstan pregovarač, ali i pjesnik. Pjesme je pisao i na hrvatskom kojeg je zvao "naškem" jeziku. Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz rodni Dubrovnik kojemu je, zahvaljujući poznanstvu i prijateljskim vezama s kraljevima, knezovima, grofovima, veleposlanicima, kardinalima, biskupima i drugima, pomagao u rješavanju diplomatskih problema.
Primjerice, poljski kralj Stanislav Poniatowski, Boškovićev prijatelj, posredovao je kod ruske carice Katarine velike i Dubrovnik je za Rusko-turskoga rata spašen od ruske opsade. Bošković je obavještavao dubrovački Senat o političkim, društvenim i crkvenim prilikama u Europi i svijetu, ali je u rodnom gradu za života bio samo jedanput, 1747. godine.
Umro je od upale pluća u Milanu, gdje je pokopan u crkvi Santa Maria Podone.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....