Iako svi govore da u Hrvatskoj nema industrije, to nije istina. Ima je, jako je diversificirana i – raste! Evo podataka

U PRVOM TEKSTU iz serije o industriji u Hrvatskoj objasnili smo tri ključne teze:

1. Premda je u Hrvatskoj rašireno mišljenje da bismo ekononomski propali bez sunca i mora jer „ništa ne proizvodimo“, Hrvatska ne spada među države članice EU s najmanjim udjelom industrije u BDP-u, iako je taj udjel ispod prosjeka.

2. S obzirom na zemljopisni položaj, prirodne, resursne i druge uvjete, Hrvatska ima diverzificiranu industrijsku strukturu. Hrvatska ima i solidan broj potencijalno konkurentnih izvoznih proizvoda s obzirom na dostignuti stupanj razvoja i s obzirom na usporedbu s nekoliko drugih država članica EU.

3. Hrvatska nema problem sektorske strukture gospodarstva; problem produktivnosti i konkurentnosti lociran je u pojedinim poduzećima. Pitanja znanja i inovativnosti u gospodarstvu svode se na to koliko imamo dinamičnih i konkurentnih industrijskih poduzeća u kojima produktivnost raste iznad prosjeka gospodarstva, a proizvodi im sadrže visok udjel dodane vrijednosti?

Jedan od izvora neznanja o hrvatskoj industriji sigurno leži i u problemu njezina mjerenja. To je tema drugog teksta u ljetnoj seriji o industriji.

Problem mjerenja industrijske aktivnosti

Još od socijalističkih vremena industrijska se aktivnost mjeri indeksom fizičkog obujma industrijske proizvodnje. Velika poduzeća popunjavaju tablice u izvještajima i Državnom zavodu za statistiku šalju podatke čije su jedinice mjere tone, komadi, metri… Radi se o pokazatelju koji ništa ne govori o sadržaju realne dodane vrijednosti u industrijskim proizvodima.

Tehnološki napredak često znači lakše i manje proizvode. Stoga bi uz pokazatelj fizičkog obujma proizvodnje mogao biti vezan paradoks – indeks bi mogao stagnirati ili padati s tehnološkim napretkom.

Vizualizirajmo bilo koji industrijski proizvod kao materijalno jezgro oko kojeg lebdi neopipljiv oblak nematerijalnih vrijednosti (reputacija, brend, očekivana kvaliteta i trajnost, servisna potpora, efikasna distribucija…). Statističari su svjesni problema narasle kompleksnosti industrijskih proizvoda i nastoje kontrolirati utjecaj tehnološkog napretka i promjena portfelja proizvoda industrijskih poduzeća. No, pitanje je koliko je statistička kontrola moguća i točna u vremenu kada se sve u industrijskom proizvodu i oko njega vrlo brzo mijenja.

Da ne bi bilo zabune, pridjev mjerenja fizičkog obujma proizvodnje iz „socijalističkih“ vremena ne znači da je indeks obujma industrijske proizvodnje neka naša specifičnost ili socijalistička izmišljotina. Industrija se posvuda tako mjerila u XX. stoljeću. Tehnološke i druge promjene bile su relativno spore, a industrijska poduzeća velika i stabilna iz razloga o kojima će biti više riječi u trećem tekstu. A onda se sve promijenilo.

Kako je indeks fizičkog obujma industrijske proizvodnje još uvijek mjera industrijske aktivnosti u širokoj uporabi od strane analitičara i medija, konstrukcijski problem ovog pokazatelja reflektira se u problemu percepcije problema u industriji. Drugim riječima, pogreška mjerenja može dovesti do pogrešnih zaključaka.

Sljedeća slika prikazuje kretanje indeksa fizičkog obujma industrijske proizvodnje u Hrvatskoj u dugom roku u usporedbi s kretanjem industrijske aktivnosti u susjednoj Sloveniji. Slika navodi na sljedeće zaključke:

1. Hrvatska je imala snažniji rast industrijske proizvodnje od Slovenije 2000. do 2008., a Slovenija prednjači od 2014. naovamo.

E L

2. Hrvatska prema indeksu fizičkog obujma proizvodnje prolazi kroz dramatično razdoblje deindustrijalizacije: indeks se još nije vratio na razinu iz 2008.! Ako imamo na umu da smo tada još masovno proizvodili velike brodove, taj zaključak možda i stoji ako je riječ o fizičkom obujmu proizvodnje; drugim riječima, zaključak vjerojatno stoji sve dok ne postavimo pitanje o stvaranju realne dodane vrijednosti u industriji. Dakle, pravo pitanje glasi koliko se dodane vrijednosti stvaralo i stvara po toni i metru? Indeks fizičkog obujma ne daje odgovor na to pitanje.

Neke druge statistike pokazuju da je zaključak o tome da hrvatska industrija tavori ispod razine proizvodnje iz 2008. možda pogrešan. Problem je što se druge statistike slabo prezentiraju, povezuju i koriste u kontekstu rasprave o industriji u Hrvatskoj. Stoga ćemo pokušati iscrtati malo širu sliku.

Šira slika

Industrijska aktivnost u maloj je zemlji u velikoj mjeri povezana s robnim izvozom. Sljedeća slika prikazuje kretanje realnog robnog izvoza (dakle, izvoza korigiranog za utjecaj rasta cijena) od 2000. naovamo. Realna vrijednost izvoza roba od 2000. do 2023. povećala se oko 3,6 puta, a to znači da je rasla po anualiziranoj konstantnoj godišnjoj stopi od 5,7%. Promatramo li kraće razdoblje od 2008. do 2023., pronaći ćemo povećanje realnog izvoza roba za oko 2 puta, a to znači rast po anualiziranoj konstantnoj godišnjoj stopi od 4,9%. (Toliko o tome da Hrvatska „ništa ne izvozi“). Teško da su takve brojke moguće uz pad realne aktivnosti u industriji u odnosu na 2008. godinu, osobito ako imamo u vidu da su u međuvremenu i domaća potražnja i proizvodnja za domaće tržište morali biti povećani.

E L

Državni zavod za statistiku i Eurostat objavljuju mjesečni pokazatelj prometa u industriji. Promet je prihod od prodaje industrijskih poduzeća. Dakle, radi se o umnošku prodanih količina i jediničnih cijena. Taj umnožak zavisi o tonama, metrima i komadima, ali još i više o vrijednosti prodanih tona, metara i komada. A vrijednost zavisi o karakteristikama jedinica proizvoda – njihovoj složenosti, kvaliteti, tj. svemu onome što određuje tržišnu prođu robe. Eto prilike da pogledamo malo dalje od fizičkog obujma proizvodnje.

Pokazatelj industrijskog prometa je uveden (Eurostat ga prati za sve države članice EU) kako bi se što bolje pratila industrijska aktivnost u uvjetima tehnoloških i drugih promjena. Međutim, pokazatelj se slabo koristi. Razlog nije samo u nedostatku navike i medijske vidljivosti pokazatelja o prometu u industriji. Eurostat i DZS objavljuju podatak s vremenskim zaostatkom za fizičkim indeksom obujma i prikazuju ga u nominalnom obliku, a ne u realnom iskazu koji bi bio korigiran za utjecaj inflacije. Postoji indeks cijena industrijskih proizvođača koji bi se mogao koristiti za deflacioniranje nominalnog industrijskog prometa, no indeks cijena kod proizvođača službeno se ne korigira za sezonske utjecaje i ne koristi za deflacioniranje nominalnog prometa u industriji. Pokušat ćemo nekako riješiti taj statistički problem.

Za prvu aproksimaciju izvoda dugoročnog trenda realnog prometa industriji HP filterom uzeo sam sezonski neprilagođene cijene industrijskih proizvođača i koristio ih kao deflator – odvojeno za ukupan promet prerađivačke industrije i za promet prerađivačke industrije na nedomaćem (stranom) tržištu. DZS objavljuje i promet i cijene proizvođača odvojeno za domaće i nedomaće tržište, kao i za ukupnu industriju. Stoga promatramo užu prerađivačku industriju bez energetike, kako bi se umanjio utjecaj snažnih kolebanja cijena energenata kod proizvođača energije. Sljedeća slika pokazuje dva važna nalaza:

1. Realan promet prerađivačke industrije znatno je premašio vrijednosti iz 2008. (iako više ne izvozimo nominalno vrlo velike i vrijedne brodove) i trend je rastući.

E L

2. Indeks realnog prometa na nedomaćem tržištu pokazuje izrazito snažan rast u dugom roku, što je u skladu s ranije prikazanim kretanjem realnog izvoza. Sezonski prilagođen podatak pokazuje stagnaciju od 2022., što je u skladu s cikličkom stagnacijom na glavnim izvoznim tržištima EU. Iako dugoročni trend realnog prometa na nedomaćem tržištu još nije položen, nastavak stagnacije na našim glavnim izvoznim tržištima uzrokovao bi polaganje trenda u vodoravan smjer tako da će oporavak gospodarstva europodručja, gdje se nalaze naša najvažnija izvozna tržišta (predvođena Njemačkom), odrediti što će se narednih mjeseci događati s ovim dugoročnim trendom. Stabilnost rastućeg dugoročnog trenda za indeks ukupnog prometa na donjoj slici pokazuje da je realan promet u industriji trenutačno vođen povoljnim okolnostima na domaćem tržištu, a glavna je poruka da realan promet u industriji pokazuje znatno drukčiju dugoročnu sliku od fizičkog obujma proizvodnje, osobito kada je riječ o prometu koji se ostvaruje prodajom na inozemnim tržištima.

E L

Interpretacija

Ovome se prikazu može prigovoriti da promet (cijena puta količina) nije isto što i dodana vrijednost. Međutim, ni brojanje komada, metara i tona nije isto što i brojanje dodane vrijednosti. Veoma je teško zamisliti da se prikazani dugoročan rast realnog prometa u industriji mogao dogoditi uz stagnaciju ili pad realne dodane vrijednosti kao što sugerira indeks fizičkog obujma.

Prema tome, problemi mjerenja i percepcije stanja u industriji postoje zbog toga što je u uvjetima brzih tehnoloških i drugih promjena teško mjeriti promjene realne dodane vrijednosti u pojedinim djelatnostima i poduzećima. Usto, s rastom ekonomske kompleksnosti (pojam koji ćemo koristiti u idućem nastavku) dolazi do reorganizacije proizvodnji i samih poduzeća, kao i do prividnog pada udjela industrijske proizvodnje u dodanoj vrijednosti iako gospodarstvo zapravo napreduje. Objasnit ćemo to na jednom modelskom primjeru.

Zamislimo tradicionalno gospodarstvo u kojem posluje jedno industrijsko poduzeće koje prodaje svoje proizvode jednom trgovačkom poduzeću. Naše gospodarstvo-model sastoji se od jedne trećine industrije, jedne trećine trgovine i jedne trećine javnog sektora (industrijsko i trgovačko poduzeće te građani plaćaju poreze iz kojih se financiraju obrana, sigurnost, zdravstvo, školstvo, administracija i sl.). Pritisci međunarodne konkurencije prisiljavaju upravu industrijskog poduzeća da poveća efikasnost i događaju se tehnološke i institucionalne promjene (uvijek je tako). Uprava shvaća da izdvajanjem sektora prijevoza, skladištenja i informatike u zasebna poduzeća (ili kupnjom tih usluga od novih autonomnih poduzeća) može povećati konkurentnost svojih proizvoda. Odjednom, pada udjel industrije i rastu udjeli sektora ICT-a, prijevoza i skladištenja. No, je li zbog toga došlo do deindustrijalizacije u negativnom smislu? Ne, jer je na djelu pozitivan proces proliferacije (specijalizacije) gospodarske aktivnosti; gospodarstvo postaje kompleksnije. Više je transakcija koje se odvijaju putem tržišta umjesto u okviru hijerarhijske strukture velikih industrijskih poduzeća. Iako predstavljen kao krajnje pojednostavljen model, ovaj proces je uistinu transformirao gospodarsku strukturu u proteklih nekoliko desetljeća.

Ljude dodatno zbunjuje to što se zbog spomenutih promjena udjel broja zaposlenih u industriji dugoročno smanjuje. Je li to razlog za zabrinutost – znak ekonomskog neuspjeha? Ne, to je znak uspjeha; ne samo za vlasnike poduzeća, nego i za najveći broj ljudi koji uživaju plodove rasta produktivnosti kroz rast životnog standarda.

Sljedeća slika pokazuje usporedbu udjela industrijske zaposlenosti u ukupnoj zaposlenosti 2003. i 2023. za veći broj država Osjetan pad kroz 20 godina prisutan je u svim promatranim zemljama. To je jedan od glavnih argumenata teze o deindustrijalizaciji. Kada se tome doda i činjenica da jednostavne proizvodnje s manjim sadržajem znanja dugo već sele prema industrijskim lokacijama u Aziji, rađa se osjećaj moralne panike zbog gubitka industrijske baze. Vidi se samo ono što odlazi ili nestaje (poput recentne priče s tekstilnom industrijom u Varteksu), a ne vidi se ono što ostaje i raste, a što u pravilu ima veći sadržaj znanja u proizvodima.

Intenzitet pada udjela industrijske zaposlenosti u Hrvatskoj ni po čemu nije poseban; štoviše, Hrvatska ima prevelik udjel zaposlenih u industriji (gotovo kao u Njemačkoj), s obzirom da je u prvom nastavku prikazan udjel u BDP-u koji je osjetno manji od udjela u zaposlenosti. Nizak udjel industrije u BDP-u i relativno visok u zaposlenosti znak je zaostatka produktivnosti – neodvoljno dobre organizacije, nedovoljne zastupljenosti novih tehnologija, premalo ugrađenih znanja u proizvodne procese, nedostatka inovativnosti, itd. Kao što smo rekli, to je problem pojedinih poduzeća, a ne sektorske strukture gospodarstva (sjetite se da i jedna Bugarska ima „izvrstan“ udjel industrije u BDP-u, kao Njemačka, no to joj ne pomaže da bude produktivna  kao Njemačka jer je u bugarske industrijske proizvode ugrađeno manje znanja).

E L

*Podatak za 2023. za Hrvatsku još nije objavljen pa je izračunat podatak na temelju administrativnih izvora. Gore prikazani pokazatelj je na temelju Ankete o radnoj snazi.

Prema tome, cilj ovog serijala nije pokazati da u Hrvatskoj industriji cvatu ruže nasuprot raširenom uvjerenju da ništa ne proizvodimo i živimo samo od mora i sunca. U našoj industriji ne cvatu ruže, o čemu će biti više riječi u trećem tekstu iz serijala. Taj tekst će biti posvećen produktivnosti u industriji. Za sada, poanta prva teksta glasi da nasuprot raširenom uvjerenju u Hrvatskoj ima industrije, prilično je diversificirana i – raste. Pritom je, kao i prerađivačke industrije u drugim zemljama, suočena s problemom prilagodbe fundamentalnoj industrijskoj transformaciji. A to pak nije ništa novo; robotizacija je u proteklih nekoliko desetljeća posvuda transformirala industrijske pogone u prostore napučene sofisticiranim strojevima uz tek mjestimičnu nazočnost ljudi. No, ona prava, duboka transformacija tek slijedi. Više o tome u sljedećem nastavku.