Nakon 50 godina od najstrašnije željezničke nesreće konačno dobio spor! HŽ mu mora isplatiti 145 tisuća eura

Gotovo pola stoljeća od najtragičnije željezničke nesreće u hrvatskoj povijesti, onoj kada je 30. kolovoza 1974. putnički vlak na liniji Atena - Dortmund zbog pogreške strojovođa prevelikom brzinom uletio na zagrebački Željeznički kolodvor, pri čemu je poginulo najmanje 155 ljudi, još uvijek se vode sudski postupci oko isplata odšteta za poginule i ranjene.

Tako je prije tjedan dana državljanin Srbije Stojan A., koji je u stravičnoj nesreći kao putnik izgubio desnu ruku do ramena, nepravomoćno dobio sudski spor protiv HŽ Infrastrukture i HŽ Putničkoga prijevoza, te je zagrebački Općinski građanski sud dosudio da Stojanu A. moraju isplatiti 97.000 eura odštete i nadoknaditi mu 47.000 eura sudskih troškova, piše Jutarnji.hr.

Naime, Stojanu A. je od nesreće, na temelju presude suda u Beogradu, tadašnje Željezničko transportno poduzeće Zagreb (ŽTP) plaćalo rentu za tuđu pomoć i njegu jer mu je utvrđena invalidnost od 95%, no proglašenjem hrvatske samostalnosti i likvidacijom ŽTP-a isplate Stojanu A., koji je živio u Beogradu, su prestale. Zadnju je isplatu dobio u lipnju 1991. Međutim, 2008. je podnio tužbu protiv HŽ Infrastrukture te je zagrebački Općinski građanski sud nedavno dosudio da mu moraju isplatiti "zaostatke". HŽ Infrastruktura i HŽ Putnički prijevoz osporavali su niz stvari u tužbi.

Tvrdili su najprije da je nastupila zastara. Da je tužba nezakonita jer znači da se priznaje odluka srbijanskoga suda. Da je riječ o promašenoj pasivnoj legitimaciji, odnosno da oni nisu pravni sljednik ŽTP-a... Sud je sve ove prigovore odbio. Osporavajući pravnu osnovu tužbe, tuženici su se pozvali na odluku Sabora RH od 8. listopada 1991. godine, gdje Republika Hrvatska ne priznaje kao valjani niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije - SFRJ.

Međutim, sud je utvrdio da se ta odluka o nepriznavanju ne odnosi na odluke sudova iz drugih republika bivše države. "Ova potonja odredba odnosi se samo na savezna tijela bivše SFRJ koja su djelovala na području Republike Hrvatske te izvan granica te bivše države, kojom odredbom je Hrvatski sabor htio spriječiti njihovo miješanje u rad tijela novoosnovane države i zaštititi suverenitet takve osamostaljene države, a istodobno dobiti pravnu podlogu za nastup u međunarodnim odnosima, te stoga ovaj sud smatra da se narečene obje odluke ne odnose na pravomoćne presude sudova iz vremena dok je još postojala bivša SFRJ, samo zato što su u vrijeme utuženja ti sudovi ostali na području drugih država nastalih raspadom prijašnje države", zaključio je zagrebački Općinski sud.

Slični su bili argumenti tuženika i po pitanju pronađene pasivne legitimacije. Naime, tuženici HŽ Infrastruktura i HŽ Putnički prijevoz tvrdili su kako oni nisu pravni sljednik nekadašnjega ŽTP-a, a otežavajuće je bilo da je u međuvremenu tvrtka nekoliko puta mijenjala naziv.

Prema presudi zagrebačkoga Općinskog suda, međutim, kontinuitet je postojao. Ono što je Stojanu S. također išlo u korist jest to da mu je 1991. tada novoosnovano Hrvatsko željezničko poduzeće (HŽP) u lipnju 1991. povisilo odštetu s 300 na 1800 dinara, time zapravo priznajući da su preuzeli obvezu isplate naknade nakon ŽTP-a.

Ono što se također može iščitati iz presude, a posebno je interesantno, jest to da su tuženici prigovarali i suodgovornosti Stojana A. za nesreću, no prema mišljenju suda dokazali su upravo suprotno. Naime, sud je napravio uvid u kaznenu presudu tadašnjega Okružnog suda u Zagrebu kojom su strojovođa Nikola Kovačević i pomoćnik strojovođe Stjepan Varga proglašeni krivima za nesreću, dok nikakva odgovornost Stojana A. kao putnika nije utvrđena.

"Slijedom toga sud ocjenjuje da nema dokaza kako bi tužitelj bio odgovoran i suodgovoran za nastanak štetnog događaja, već je za isti isključivo odgovoran prednik tuženika, budući da su navedeni Nikola Knežević i Stjepan Varga bili zaposlenici prednika tuženih i tu nezgodu su uzrokovali tijekom rada, a tuženici svakako nisu dokazali ničim da su u daljnjim okolnostima postupali onako kako je trebalo, štoviše tužitelj je ovim dokazima dokazao suprotno", zaključio je sud.