Ante Tomić: Hvalimo se ‘tuđim‘ mostom, a jad u Glini i Petrinji, to smo mi. Kinezima je trebalo tri godine, Hrvatima ni tri stoljeća ne bi bila dovoljna...

Ah, slatke brige! Kako će nam se zvati pelješki most? Jedni bi ga nazvali Robert, drugima se više sviđa Mišo, treći kažu Ljubo, četvrti navijaju za Željko, peti pjevaju: “Nek se zove Domagoj, dija dija de”, a meni se čini da bi bilo najljepše jednostavno, skromno: Most Andreja Plenkovića.

No, prije nego što odlučimo, pozvao bih da svrnemo načas pogled s ove veličanstvene priče na jednu manju, rubnu. Ostat ćemo ipak u građevinarstvu, u betonu i čeliku, među bagerima i dizalicama, sa zidarima i tesarima.

Dakle, dok su se ministri i zastupnici i župani na jednom gradilištu na jugu nasmijano kucali šampanjskim čašama, lica obasjanih narančastim i žutim i plavim iskrama vatrometa, sa sjevera naše domovine, iz Banije, došla je vijest da je od petnaest tisuća kuća razore...