Ante Tomić: Ponovni susreti očeva i sinova u hrvatskim javnim poduzećima, agencijama i ministarstvima nalik su čuvenom prizoru iz ‘Ratova zvijezda‘...

To je tako osjećajna priča. Dječak, nazovimo ga Luka, odraste bez oca. Mama mu reče da mu je otac poginuo u prometnoj nesreći, odselio u Kanadu, nestao u mećavi na Južnom polu ili tako nešto. I premda ga Luka nikad nije upoznao, a mama se trudi koliko god može, očev je gubitak ogroman, nenadoknadiv. Dječak krišom gleda kako drugu djecu očevi dovode u vrtić i čezne da i njemu jedan takav odrastao muškarac zaveže cipele, a on ga zagrli ručicama, poljubi ga i reče: “Tata, volim te najviše na svijetu.”

Prođe tako dvadeset pet godina. Na ponos svoje samohrane majke, Luka odraste u krasnog mladića, bistrog, skromnog, visokog, naočitog, ali u svome srcu on ostane jednak. Jednaka mu nerazumna, djetinjasta misao stalno dolazi, da će njegov otac jednom doći i istući dječaka...