Miro Bulj čini se kao netko tko nije volio čitati. Čak ni slikovnice. Kao dijete je prstićem pratio retke pored ilustracija, sporo šapćući slova, i već nakon dvije stranice bi se umorio i odustao. Zauvijek će mu ostati tajanstveno što se na kraju dogodilo s Ježurkom Ježićem i Macom Papučaricom. Njegova nevoljkost prema čitanju živcirala je roditelje, iako, ruku na srce, ni oni nisu bili osobiti ljubitelji pisane riječi. "Magare jedno, neće da se privati knjige", govorio je ćaća i nakon toga bi ga obavezno klepnuo krupnim dlanom po potiljku, a dječak bi se zabio nosom u pire-krumpir sa šnicelima u toću.
No, znate i sami, i najgori đaci svejedno se nekako provuku. Buljevo prazno, nezainteresirano lice nastavnike je obeshrabrivalo, činilo ih je malodušnima. Sumnjali s...