StoryEditor
HrvatskaVia Adriatica

Audrey DePaepe, 24-godišnja Amerikanka hrvatskih korijena, odlučila je pregaziti stazu dugu 1100 kn: Jedino ne bih htjela ‘upoznati‘ poskoka

23. kolovoza 2020. - 18:20
Nosim sve sa sobom, i šator, i vreću, i desetak litara vode, sve skupa nekih 20 kilograma na leđima, kaže AudreyZvonimir Kujundžić

Nakon što je čitav dan propješačila u komadu dobrih 30 kilometara po nesnosnim vrućinama, Audrey DePaepe, 24-godišnja Amerikanka hrvatskih korijena, stigla je na Klis i poželjela – punjene paprike!

Gladnoj "hikerici", koja od početka srpnja prolazi Via Adriaticu, dugometražnu planinarsko-turističku stazu dugu 1100 kilometara od Kamenjaka do Prevlake, želja se ostvarila u rekordnom roku nakon što je Darko Gavrić Čerčo iz HGSS-a, koji ju je dočekao, "riješio" porciju paprika u Solinu.

– Ko u moje babe Nede! – sretno je izustila između dva slasna zalogaja.

Iz Primoštena u Portland

Na ovo putovanje koje traje tjednima, a prolazi kroz naše obalne planine, nacionalne parkove, parkove prirode i druge krajobraze izvan naseljenih mjesta, Audrey se odlučila jer je htjela upoznati svoje korijene, doživjeti zemlju svojih predaka.

Mama Marie, djevojački Skorić, s "babom i didom" napustila je Primošten sa svojih 14 godina i preselila se u Portland. Iako je Audrey tek treći put u Hrvatskoj, dobro poznaje dalmatinsku kuhinju zahvaljujući babi Nedi, djevojačko Soža, koja i dalje kuha po tradicionalnoj recepturi.

– Kada sam došla u Hrvatsku prvi put prije tri godine, proputovala sam je od Zagreba do Dubrovnika i oduševila se. Odlučila sam je još bolje upoznati i naišla na internetu priču o Via Adriatici. Svidjela mi se ta sve veća zajednica ljudi koji prate hodače i izlaze im u susret sa savjetima i konkretnom pomoći oko logistike, smještaja, hrane, svega. Bio je to klik na prvu. Rekla sam "idem" – govori nam ova cura na simpatičnoj inačici hrvatskog jezika koji uči preko mobilne aplikacije, no odlučna je da ga nauči kako treba. I hoće, ne sumnjamo.

Iako je s ocem često išla na izlete, planinarski ruksak stavila je na leđa tek s 18 godina. Zarazila se putovanjima i dijelom prošla Pacific Crest Trail, kao i Torres del Paine Trail u Patagoniji. Kako je htjela zaista završiti jedan long-distance trail, a i upoznati Hrvatsku, Via Adriatica došla joj je kao naručena. Dosad je ovu zahtjevnu stazu u cijelosti prošlo tek nekoliko ljudi.

Dinara, Velebit...

– Šta da kažem, toliko uživam u svakom koraku, u svakom pogledu... Nije lako, zna biti dosta vruće, ali svako jutro budim se nestrpljiva da krenem dalje jer znam da će me na svakom novom kilometru dočekati neka nova ljepota. Čudesna je Hrvatska i njezine planine! Evo, sad kada sam prelazila preko Kozjaka, nisam mogla doći sebi od ljepote: čitav dan hodate po grebenu, a imate predivan pogled na grad, na more i otoke. Nisam skidala osmijeh s lica. Prije toga bila sam na Sinjalu, najvišem vrhu Hrvatske. Gore mi je bilo toliko lijepo da sam sjedila tri sata i uživala. Toliko se ljudi u međuvremenu popelo gore pa smo se zapričali. Plan mi je nakon što završim ovu hodnju posjetiti Split i Primošten – vedro će Audrey, kao da iza nje nije toliki put po surovom kršu, visoke temperature, poput onih 38 u Kninu, grmljavinske oluje po Dinari, samoće na Velebitu bez signala mobitela, trnovite staze poput onih na Lećevici i još puno zeznutih detalja koji stavljaju na kušnju i one najhrabrije.

No, ovoj curi ne nedostaje odvažnosti. Kaže nam da studira neuroznanost u Barceloni, mentalno je spremna na sve, a kondiciju ima zahvaljujući sportskom načinu života – trči maratone i igra nogomet. Jedino je neke navike promijenila tijekom hodanja na Via Adriatici – nije više vegetarijanka.

– Ha ha, kako ću biti vegetarijanka pored ovako dobre hrane kakva se sprema u Hrvatskoj! Evo, paprike su za pet, ćevapi isto, bržole... a tek slanina! Moram probati još puno toga, rožatu, pašticadu... – nabraja nam, čitajući bilješke koje memorira u mobitelu.

– Konobar, molim vas maslinova ulja i soli da potoćam kruh! – osladilo joj se.

Hvala trail anđelima

Pitamo je kako se snalazi sama putujući po brdima u svakakvim uvjetima. Opet kroz zarazni smijeh veli nam da joj ništa nije teško. Ustane kad se naspava i krene dalje.

– Najgore je kada dođem negdje gdje nema signala. To zna trajati, pa nekad osjetim malu nelagodu. Znam da se mama jako brine, a ja joj se ne mogu javiti. Onda se tješim da će to brzo proći i da ću uskoro uhvatiti signal... Imam i zviždaljku pa ako naiđe kakva zvijer... Moj ruksak je moj prijatelj na ovom putu. Kažu mi da se mogu rasteretiti, poslati neke stvari na iduću etapu i dio proći samo s malim ruksakom, ali ja od početka nosim sve sa sobom, i šator, i vreću, i desetak litara vode, sve skupa nekih 20 kilograma na leđima. Nije mi problem, zaista. A moram posebnu zahvalu reći za sve one trail anđele, dobre ljude koji su umreženi preko Via Adriatice i pomažu hodačima na razne načine. Nema dana da me ne zovu, nude smještaj, topli obrok...

Upravo zbog svih tih ljudi ova priča s Via Adriaticom je zaista posebna. Baš kako se kaže, "staza su ljudi" – kaže Audrey i zamoli trail anđelicu Tajanu iz Žrnovnice da je ujutro opet odvede na Klis kako bi nastavila svoje putovanje. Kod nje nema preskakanja ni kilometra.

– Želim proći svaki metar ove staze! Posebno me privlači Biokovo o kojem su mi toliko pričali, prekrasno i opasno. Evo, sve sam zapisala gdje se trebam kretati, gdje spavati, gdje ima vode u bunaru... Nadam se samo da neću sresti poskoka. Njega jedino ne želim upoznati – smije se Audrey i naruči lava kolač i semifredo za desert. Potrošene kalorije treba nadoknaditi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. lipanj 2022 18:16