Poznato je da su u Domovinskom ratu značajan doprinos dali i ljudi koji su bili starije životne dobi. Prvi na pamet svakako padaju generali Janko Bobetko, Anton Tus i Nijaz Batlak, no bilo je u Domovinskom ratu i starijih ljudi koji su jednostavno uzeli pušku u ruke i branili svoje bez obzira na dob. Među tim naizgled običnim ljudima, ali ustvari karizmatičnim ličnostima koje su upravo u Domovinskom ratu dokazale da se na njih itekako može računati u obrani njihovog kraja bio je i Tomislav Vlatković. Dobri duh Novigrada kraj Zadra, poznatiji kao Barba Tonko, isticao se svojom hrabrošću i životnim elanom te ljubavlju prema domovini i svojem rodnom kraju.
Rođen davnog 17. listopada 1929. godine, djetinjstvo je proveo u rodnom Novigradu koji se našao pod talijanskom okupacijom. Maleni Tonko odmalena se s ocem Ivom i bratom Josom brinuo o ovcama i radio u vinogradima. Kada je porastao, naučio je njemački jezik i počeo raditi kao konobar. Za vrijeme odsluženja vojnog roka u JNA, koji je tada trajao čak tri godine stekao je navike reda, rada i discipline koje su ga pratile čitav život. Volio je ljude, često je s njima kartao ili igrao balote. Bio je omiljen u društvu u kojem je uvijek širio pozitivnu energiju. Imao je tri sestre i dva brata koji su osnovali svoje obitelji, a on je ostao kod kuće i počeo ribariti. S ljubav svojeg života, Anicom iz Paljuva imao je sinove Ivicu i Zvonimira, koje je jako volio i od malena odgajao uz ovce, mlijeko i sireve čega se Ivica prisjeća s puno emocija:
Granatirali ga u Novigradskom moru
"Govorio nam je – ‘Dico moja, budite pošteni ljudi i nemojte nikoga nikada mrziti‘. I kada vam se dogodi nešto, imate cijeli život pred sobom da izgradite sebe kao ljudi. Mene je češće vodio na brod loviti ribu, a s bratom se brinuo o ovcama. Nekako sam ja uvijek naginjao moru, a brat zemlji. Proveli smo puno zajedničkih trenutaka loveći na panulu, osobito lignje i brancine. Bio je čovjek mora, a sve što bi on uhvatio mama je prodavala. Imao je brod s Albinim švedskim motorom koji nije bio bučan i u tome je bila jedna od njegovih tajni kada je u pitanju uspješan lov na ribu."
Kada se nadvio rat nad njegov Novigrad, Barba Tonko prijavio se u vojsku. Vjerovao je da sa svoje 62 godine može doprinijeti obrani svoje kuće, svojeg mjesta i svoje obitelji. Odlazak za njega nije bio opcija, živio je za svoj Novigrad, za svoj brod i za svoje ovce kojih je tada imao oko 150. Iz tog razdoblja možda ga najbolje opisuje iduće sjećanje njegovog sina Ivice koji se također dragovoljno uključio u Domovinski rat:
"Nakon pada Novskog ždrila i Jasenice bili smo praktično odsječeni. Tata je i tada znao izaći s brodom loviti ribu za hrvatske branitelje. Lignje su se hvatale kao lude. Nahvatio bi 5-6 kilograma i vraćao se. Jednom prilikom išao sam u Podgradinu kontrolirati i klorirati gusterne da se ljudi ne bi inficirali vodom. Kad sam bio kod jedne gusterne, čuo sam u daljini kako granatiraju Novigrad. Pogledao sam i vidio oca kako s brodom ide od škojića u Novigradu. Oni su mu poslali dvije granate koje su eksplodirale blizu njega i upozorili ga da mu neće dopustiti da samo tako plovi novigradskim morem."
Nema povratka bez Hrvatske vojske
Barba Tonko nije mogao ništa učiniti kada je u zadnjim danima prosinca 1991. JNA pokrenula operaciju "Udar-91" i okupirala Novigrad. Odlazak u progonstvo teško mu je pao. Izgubio je kuću, stado od 150 ovaca mu je ukradeno, a njegov voljeni brod je potopljen. Iz Posedarja je sa sjetom i tugom gledao u pravcu Novigrada. Tih dana spominje se i njegov sin Ivica:
"Jednom prilikom on je dvogledom gledao Novigrad i na glas govorio ‘Moje misto, kad ćemo se vratiti?‘ Zatekao se tamo novinar Božidar Šimunić koji ga je upitao upravo to – ‘Kad ćemo se vratiti?‘ Onda je otac odgovorio – ‘Nećemo se nikada vratiti bez Hrvatske vojske‘. Tako je i bilo."
Do kolovoza 1992. godine bio je u 112. zadarskoj brigadi, a tada je priključen novoosnovanoj 7. domobranskoj pukovniji u kojoj mu je zapovjednik bojne bio Miljenko Rudela – Mićo koji ga se sjeća kao hrabrog čovjeka kojeg su svi voljeli:
"U njegovoj duši bilo je srce djeteta. Bio je jako vezan uz svoj kraj i svoj Novigrad. Sanjao je kada će se vratiti u njega. Njegova žena bila je u progonstvu na Pagu, no kada bi imali slobodne dane, on me je molio da dođe raditi na moju zemlju. Toliko je volio tu motiku. Teren od Novigrada do Kašića u operaciji "Maslenica" bio je "bejrut", no njemu nikada ništa nije bilo teško. Govorio bi: ‘Dico moja, ja sam stari, a vi ste mladi, vi ste prut i možete se savijat i rasti, pred vama je život. Ja sam već star i meni da se što i dogodi nema štete.‘ U jednom danu ako je trebalo 5 puta negdje odvesti izviđače, iz raznih postrojbi, on bi 5 puta njih vodio jer je poznavao teren bolje nego itko."
Teško podnosio smrti suboraca
Kada je u siječnju 1993. godine počela operacija "Maslenica", njegovo poznavanje terena, a znao je svaki suhozid i svaku stazu i svaku šmirku, itekako je dobro došlo hrvatskim snagama koje su oslobađale Novigrad, u prvom redu 4. gardijskoj brigadi. U trenutku oslobađanja Novigrada, kada je ulazio u svoje mjesto, poginuo je kraj njega Branko Bašić, što ga je jako pogodilo. No najviše ga je zabolio gubitak Tomislava Baždarića u daljnjem prodoru prema Pridrazi jer je tog mladića osobno poznavao. Stalno je ponavljao "Zašto njega? Zašto ne mene? Ja stari panj, a on dite. Kako ću mu materi prid oči. Ni pravedno. Pitat će kako sam ga čuva. Što ću joj reći?"
Tomislav Baždarić, heroj 4. gardijske brigade i 7. domobranske pukovnije, preminuo je na rukama Barba Tonkova sina Ivice. Njih dvojica često su se susretali na prvoj crti u teškim trenucima obrane tog kraja:
"Kada su pripadnici specijalnih postrojbi Glavnog stožera, predvođeni generalom Miljenkom Filipovićem spriječili da neprijateljske snage odsjeku Novigrad, onda je otac vodio jednu grupu prema Pridrazi. Tada mi je donosio ranjenike s prve crte. Mislim da je neke ljude i spasilo to njegovo poznavanje terena i kojim putem najbrže ranjenika izvući s prve crte. Jako sam ponosan na njega. Ta epizoda s njim, u koliko god teškim okolnostima bila, meni je bila nešto najljepše. Gledati tu ljubav prema domovini, koju je usadio meni i mojem bratu, kako se ostvaruje na takav način, bilo je nešto posebno. Tu posljednju etapu svojeg života odradio je herojski. Ima jedan segment iz operacije "Maslenica" koji mi je baš ostao u sjećanju, a pokazuje njegov karakter. Na oslobođenom području vojnici su zatekli ovce i rekli su ocu da ode po njih jer su znali da se bavi ovcama. On im je samo odgovorio da neće tuđe ovce, da je imao svoje koje su odnesene i da neće on sad nečije tuđe. Nikada nije mrzio, on je samo volio, jako volio svoje."
dočekao slobodu svojeg Novigrada
Prema mlađim vojnicima bio je jako obziran, a oni su ga iznimno voljeli i poštivali. Među njima bio je i Ive Baždarić iz Paljuva:
"‘Kada jedanput rat završi, vodit ću vas di je najbolja pošta za brancine hvatati‘, govorio nam je. Čuvao je s još jednim starijim gospodinom Rajkom Vlatkovićem zapovjedništvo pukovnije i bilo je to na visini zadatka. Svaku granatu je ispraćao i bilo mu je stalo do svakog čovjeka. Govorio bi: ‘Bože, ima li ijednog metra di nije pala granata? Hoće li ijedan puž u zemlji ostati čitav?‘ Za vrijeme operacije "Maslenica" bio je na punktu na ulazu u Novigrad. Kada bi se vraćao s terena, uvijek bi mi navraćao. Pitao sam ga tako jednom ‘Što ima novog?‘, a on kroz suze govori: ‘Ni dobro dušo. Jesi čuo da su ona dva ranjena iz 2. brigade. Ajme, to su mladi dečki. Ža mi ih je! Ža mi ih je!‘ On je jednostavno svakom koga bi upoznao dirao duh. Bio je potpuno suprotno od tog zlog rata u kojem se našao."
Dolaskom 2. gardijske brigade u Novigrad i stabilizacijom crte bojišta Barba Tonko bio je na raspolaganju hrvatskim vojnicima, makar da im ponudi čaj za okrjepu. Iako su borbe oko Novigrada jenjale, ubrzo je za njega počela nova bitka, ona koju nije uspio dobiti, bitka protiv opake bolesti. Preminuo je 17. ožujka 1994. godine od raka pluća. On je sasvim sigurno bio i posljedica stresova koje je proživio za vrijeme rata, ističe njegov sin Ivica Vlatković te završava misli na pokojnog oca, heroja Domovinskog rata, idućim riječima:
"Nije dočekao slobodu Hrvatske o kojoj je sanjao, ali je dočekao slobodu svojeg Novigrada. Svaki se život mora ugasiti, a jako mi je drago da je njegova posljednja etapa bila upravo i naša zajednička."
