[Uspomeni na Alema Ćurina]
Vrtlar je pozvonio na dvorišnim vratima jednog ponedjeljka u studenom oko osam. Dijana se još nije stigla obući. Pritisnula je dugme za otvaranje vrata, stegnula pojas kućne haljine i izašla ga dočekati. Niži, suhonjav i neobrijan, raščupane sijede kose, u otrcanoj i prljavoj modroj jakni, poderanom smeđem džemperu i izblijedjelim trapericama, nije joj se dopao, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
“Oprostite”, ispričala se, “ćer mi je rekla da će vas poslat, a ja san skroz zaboravila.”
Muškarac na ovo nije ništa rekao. Ušao je u dvorište, rukovao se s Dijanom, tiho predstavio kao Veljko pa osmotrio vrt i ocijenio.
“Ovde je pet, šest dana posla.”
Dijana je raširila ruke i slegnula ramenima kao da je to bio prijekor.
“Gospođa Maša...