Dalmatinske županije se bude, po ovom pokazatelju jače su od kontinenta. Stručnjak ističe: Dalmacija ‘pobjeđuje‘ Zagreb

Nakon što je Hrvatska 2023. dostigla 76% prosječne razine realnog dohotka po stanovniku Europske unije, a imajući u vidu aktualni trend brzog ekonomskog rasta (koji je potvrđen prošlotjednom objavom o rastu realnog BDP-a za 4,1% u trećem tromjesečju ove godine), više nije upitno hoće li Hrvatska 2025. ili 2026. dostići razinu razvoja od oko 80% prosjeka EU. Pravo pitanje glasi može li Hrvatska, kako, i kada, prijeći sljedeću razvojnu dionicu od 80 do 90% europskog realnog dohotka po stanovniku.

Optimističan i pesimističan pogled na cilj od 90%

Optimisti smatraju da je to ostvarivo na isti način kao što je prijeđen put od 70 do 80%: efikasno korištenje EU sredstava, institucionalne reforme približno istim tempom kao dosad (u najboljem slučaju ne baš brzo), korištenje stabilnog makroekonomskog okvira …

S druge strane, peismisti ističu prepreke koje će djelovati između 80 i 90, a nisu djelovale (ili su puno slabije djelovale) između 65 i 80%:

U drugoj polovini ovog desetljeća bespovratna EU sredstva imat će osjetno slabiji učinak na gospodarski rast u usporedbi s prvom polovinom.

U prvoj polovini ovog desetljeća Hrvatska je imala velike koristi od pristupanja Europskom tečajnom mehanizmu i bankovnoj uniji (2020.), pa europodručju i Schengenu (2023.). Iako će taj političko-ekonomski okvir nastaviti pozitivno djelovati (uz dodatak očekivanog pristupanja OECD-u 2026., čiji će učinak ipak biti puno slabiji od prve tri integracije iz 2020.-2023.), nisko voće rasta zbog integracija je do sada već obrano.

Fundamentalne institucionalne slabosti (npr. sporo pravosuđe, korupcija, neučinkovita administracija, troma državna poduzeća pod kontrolom političkih stranaka), zadnjih su godina bile prikrivene – „zalivene“ obiljem doniranog europskog novca. Sada ulazimo u razdoblje od nekoliko godina u kojima će fundamentalni faktori snažnije utjecati na brzinu ekonomskog rasta.

Proračuni svih razina vlasti napuhnuli su se preko svake mjere i ušli u zonu ozbiljnog strukturnog fiskalnog deficita (oko 3% BDP-a). Fiskalna plima u dobrim godinama nije iskorištena za dovoljna rasterećenja, tako da će deficiti i relativno visoki tereti za dostignuti stupanj razvitka početi osjetnije ograničavati brzinu rasta od 2025. (pogledajte moj komentar prijedloga državnog proračuna za 2025. godinu).

Moje su procjene očito bliže pesimističnoj strani koja najavljuje usporavanje rasta, uz jednu važnu ogradu: unatoč više ili manje vidljivim temeljnim slabostima koje nisu otklonjene, Hrvatska se ipak mijenja nabolje. U dugom roku, konkurentnost, nova, i bolje plaćena radna mjesta te gospodarski rast zavise o poduzetničkoj aktivnosti – primijenjenom znanju u gospodarstvu; zavise o hrabrosti, preuzimanju rizika, ulaganju kapitala. Kvaliteta ovih procesa jednim dijelom zavisi o političkom okviru, no drugim dijelom ima i svoju unutarnju, autonomnu dinamiku koja zavisi o djelima poduzetnika i njihovih menadžera (ako sami poduzetnici nisu menadžeri). U konačnici, upravo o tome zavisi hoće li se broj stanovnika Hrvatske na popisu 2031. vraćati prema magičnoj granici od 4 milijuna, ili će demografski trend nastaviti s dugoročnim padom. Postavlja se pitanje možemo li izmjeriti i pratiti autonomne silnice koje djeluju u hrvatskom poduzetništvu u zadanom širem političkom okviru?

GEM: mjerenje i praćenje poduzetničke aktivnosti

Poduzetničku aktivnost nije lako izravno pratiti i ocjenjivati. Koliko mi je poznato time se u Hrvatskoj sustavno i dugi niz godina bavi samo tim profesorice Slavice Singer s Ekonomskog fakulteta u Osijeku, okupljen oko CEPOR-a. Njihova istraživanja dio su globalnog sustava praćenja poduzetničke aktivnosti pod nazivom GEM (Global Entrepreneurship Monitor). Moj prošlogodišnji tekst o vezi između poduzetništva i demografije čija je poveznica na kraju prethodnog paragrafa, bio je potaknut prošlogodišnjom objavom rezultata GEM-a iz kojeg se moglo iščitati sljedeće:

Hrvatska je peta u EU prema pokazatelju prepoznavanja poduzetničkih prilika, prva po pouzdanju ljudi u vlastite sposobnosti za pokretanje i vođenje poduzetničkog poduhvata (što ne mora biti dobro jer može ukazivati na neopravdan optimizam) i druga u EU prema stopi pokretanja poduzetničkih poduhvata (TEA indeks). Međutim, Hrvatska je pri dnu, na oko polovine prosjeka EU, kada je riječ o stopi odrastanja poduzeća (poslovanje dulje od 42 mjeseca). Drugim riječima, poduzetnici u Hrvatskoj sada (o)lako kreću, ali i dalje teško preživljavaju i rastu. A upravo su preživljavanje i rast poduzeća ključni za promjenu ekonomskih fundamenata i stvaranje kvalitetnih i održivih radnih mjesta i – vraćanje ljudi u Hrvatsku.

Ovih dana je izašao novi GEM s podacima iz 2023. U nastavku ističemo samo najvažnije rezultate, a za detaljan prikaz pogledajte dokument. Što pokazuju novi rezultati?[1]

Postotak odrasle populacije koja percipira poduzetničke prilike u narednih šest mjeseci povećao se s 60% 2022. na 64,1% 2023. Hrvatska se prema vrijednosti ovog pokazatelja pomaknula s petog na četvrto mjesto u EU (na vrhu je Poljska sa 73,6%).

Percepcija o prilikama prethodi stvarnim namjerama pokretanja poslovnog poduhvata: udjel odraslih osoba s poduzetničkim namjerama povećao se s 26,4% 2022. na 28,0% 2023. Hrvatska je prema ovom kriteriju na vrhu EU.

Percepcija o prilikama i namjere povezani su sa samopouzdanjem: percepcija o vlastitim sposobnostima za pokretanje poduzetničkog poduhvata (73,6% ispitanika osjeća se samopouzdano u tom pogledu) pozicionira nas na sam vrh EU. Sukladno tome, strah rizika od neuspjeha smanjio se s 52,2% 2022. na 48,2% 2023. Po tome smo 9. od 18 EU članica uključenih u istraživanje (strah je najmanji u Litvi: 38,4%).

Nadalje, ispitanici smatraju da je medijska pažnja koja se pridaje poduzetništvu oko EU prosjeka i generalno smatraju da je poduzetništvo puno bolji izbor karijere od važnosti i ugleda koji se poduzetništvu pridaju u društvu. Percepcija o niskom društvenom statusu uspješnih poduzetnika i dalje je problem koji ima duboke korijene. S jedne strane može se raditi o negativnom naslijeđu, no s druge strane uzroci su sigurno složeniji od „socijalističkog mentaliteta“ ili „zavisti“, koji se često (olako) navode kao moguća objašnjenja.

Uz izuzetak društvenog ugleda, stavovi ispitanika pokazuju da se poduzetništvo u Hrvatskoj dobro razvija. Međutim, teško je objasniti izvanredno visoko samopouzdanje: je li riječ o naivnosti i nedostatku samopreispitivanja – onome poznatom osjećaju „lako ćemo“, koji navodi na improvizaciju, a koja, u konačnici, sprječava pretvaranje poduzetničkog pokušaja u trajno rastući biznis? Drugi pokazatelji pokazuju da bi upravo to mogao biti slučaj:

Postotak odrasle populacije koja uistinu pokreće poduzetnički pothvat (13,2%) stabilan je i nalazi se u top 3 članice EU koje su uključene u istraživanje (prednjači Latvija s 14,3%). Međutim, relativno je nizak odnos broja onih koji pokreću pothvat zbog uočene prilike spram onih koji pothvate pokreću iz nužde (približno 2:1, dok je taj odnos najbolji u Švedskoj 4:1 te Njemačkoj i Nizozemskoj 3:1).

Hrvatska lošije stoji prema kriteriju odraslih poduzeća (starija od 42 mjeseca koja rade – isplaćuju plaće) s udjelom od 5,2%. To je određeni napredak, ali napredovali smo tek s 16..-og mjesta 2022. na 13. mjesto 2023. među članicama EU koje su uključene u istraživanje (njih 18).

Neki od pokazatelja inovativnosti i internacionalizacije ohrabruju, pa ističemo činjenicu da je svaki deseti novi poduzetnik u sektorima srednjeg i visokog tehnološkog intenziteta, po čemu je Hrvatska peta od osamnaest država članica EU uključenih u istraživanje (premda treba istaknuti da zaostajemo za Slovenijom koja je europski prvak po ovom kriteriju sa 13,8% novih poduzetnika u najpropulzivnijim sektorima).

Regionalna dimenzija poduzetništva u Hrvatskoj

Nova poduzetnička aktivnost najveća je u Dalmaciji (Dalmacija i 2022. i 2023. „pobjeđuje“ Zagreb). Raduju pozitivni trendovi u Slavoniji i Baranji i Lici i Banovini, ali brinu negativni u Sjevernoj Hrvatskoj te Istri, Primorju i Gorskom Kotaru. Moguće objašnjenje je da Dalmacija, Slavonija i Baranja te Lika i Banovina tek sada hvataju razvojni vlak koji je na sjeveru, u Zagrebu, Istri i PGŽ, krenuo još pred nekoliko godina. Moguće je da su sjever Hrvatske, Istra i PGŽ zapravo iscrpili svoj demografski ograničeni poduzetnički bazen, postigli iznimno nisku nezaposlenost i sada udaraju u razvojne i poduzetničke limite. To je zanimljiva hipoteza vrijedna daljnjeg praćenja i istraživanja jer, ako se pokaže točnom, mogli bismo imati problem ako nam se stvara manjak poduzetništva u najrazvijenijim regijama.

el

Izvor: GEM, 2023.

Zaključak

Poduzetništvo mijenja Hrvatsku. Na bolje. Prema nekoliko kriterija u vrhu smo EU. Ima nas i u sektorima visoke dodane vrijednosti. Hrvatska je danas u poduzetničkom smislu puno bolja, dinamičnija zemlja, nego pred 10 godina.

Međutim, ne možemo znati jesu li poduzetničke energije koje su detektirane GEM-ovim istraživanjem dovoljno jake i trajne da dovedu do uspjeha u razvojnoj temi s kojom smo otvorili ovaj tekst: mogu li poduzetnici svojim autonomnim djelovanjem u danom političkom okviru dovesti do nastavka konvergencije s oko 80 na 90% realnog dohotka po stanovniku EU? Detektirane su i neke prve napukline koje bi mogle sugerirati negativan odgovor:

Pretjerano samopouzdanje (je li moguće da ono navodi na improvizaciju, nedovoljnu pažnju, nedovoljno dodatno obrazovanje, ulaganja u prevenciju i upravljanje rizicima?).

Velika teritorijalna nejednakost pokretanja nove poduzetničke aktivnosti s paradoksalno slabijim pokazateljima za razvijenije dijelove zemlje (sjever, Istra i PGŽ) otvara pitanje ne udara li se u tim dijelovima Hrvatske u strukturalna demografska ograničenja rasta nove poduzetničke aktivnosti?

Premala je učestalost pokretanja pothvata iz uočene prilike. Ovo je naročito važno za Slavoniju i Baranju, te Liku i Banovinu gdje je puko preživljavanje radi zarade i dalje dominantan motiv koji sada dolazi do izražaja zbog toga što – konačno – postoje barem takve, male prilike iz nužde.

Puno slabija učestalost „odrasle“ (dugotrajne) u odnosu na početničku poduzetničku aktivnost podsjeća na naravoučenije da je lako krenuti u maraton ali ga je teško istrčati. To je kao sa svakom investicijom koju je lako započeti, ali teško dovršiti (zbog toga mnogi odustaju po putu). GEM istraživanje šalje generalnu poruku da mi nikako nismo anti-poduzetnički nastrojen narod (naprotiv), ali imamo sustavan problem s preskakanjem pragova iz mikro u mala, iz malih u srednja, i iz srednjih u velika poduzeća. I poduzetnici bi se trebali zagledati u svoje dvorište i pitati zašto je to tako, a ne samo ponavljati mantre o državnim poticajima, nižim porezima i boljim institucijama (iako, da se krivo ne shvati, u njima i ja vidim veliki dio prepreka, no ovo je tekst o poduzetništvu samom).

Stoga, umjesto zadovoljstva (nekima od) prikazanih rezultata, trebali bi se pozabaviti s otkrivenim (zapravo starim) slabostima. CEPOR-ov izvještaj nudi pregršt preporuka: od boljih politika zasnovanih na dokazima i poticanja ulaganja rizičnog kapitala (državni fond, opet država?), preko poreznih poticaja, jačanja obrazovanja za poduzetništvo i inovacijskih kapaciteta, do pojednostavljenja propisa.

Ako ćemo o ulozi države, nadovezao bih se na pojednostavljenje propisa koje treba biti na vrhu liste vladinih prioriteta (objašnjeno ovdje). Jer, budimo svjesni – iako trenutačno ima relativno visok gospodarski rast, Hrvatska i dalje nije globalno prepoznata privlačna investicijska destinacija. Kao što je istaknuto u uvodu, pogonski motori modela rasta zasnovanog na ulozi države, koji je obilježio prvu polovinu ovog desetljeća, oslabit će u drugoj polovini. Rast i razvoj će puno više zavisiti o poduzetničkim ulaganjima, hrabrosti, dovitljivosti, inovativnosti, znanjima, ukratko – o sposobnosti za trajan rast produktivnosti, za konkurentnost koja će svoju potvrdu morati dobiti na otvorenom europskom tržištu. A to ne zavisi o rastu državnih izdataka. Naprotiv, državni izdaci mogu biti strukturna smetnja u jačanju internacionalizacije gospodarstva ako zahtijevaju previsoke namete s obzirom na dostignuti stupanj razvitka i stvaraju iluziju uspjeha među poduzetnicima koji izravno ili neizravno jašu na valu rastuće državne potrošnje odnosno samo domaće potražnje. Neće ona uvijek ovako rasti. Takvi su valovi u povijesti uvijek prolazili, a nakon njih je počinjala igra istine koja se za mnoge ranije „uspješne“ pokazala kao bolno poslovno iskustvo.