Stočar Ivan Kulić iz Dugobaba godinama je vapio za zemljom. Nema na koja vrata od Klisa i Splita pa sve do Zagreba nije pokucao da bi od države u najam dobio zemlju za napasanje svog blaga. Obratio se ovaj bivši branitelj i svom ministru Tomi Medvedu.
I kad je napokon pomislio da je sa 100 hektara zakupljenih od Hrvatskih šuma riješio sve svoje probleme, stiglo je novo razočarenje.
- Od tih 100 i nešto hektara na dvije parcele skroz na drugom kraju sela i bez vode, u Arkod sam uspio upisati samo 11 hektara, znači malo više od 10 posto. Bilo je uzmi ili ostavi. Uzeo sam, iako sam tražio parcele odmah tu u produžetku moje staje. To mi sada ruši sve računice – žali se Ivan.
A računao je da će u jedinstveni registar uporabe poljoprivrednog zemljišta upisati barem 40, ako ne i 50 posto zakupljenih površina, što bi mu uz prijašnjih 15 moglo biti dovoljno za opstanak na škrtoj rodnoj grudi ili barem da sebi u 53. godini života nakon svega što mu se odbije može isplatiti plaću od kakvih tisuću eura.
Pali poticaji
- Svi misle da poticaji padaju s neba, ali to više nije ni blizu kako je nekada bilo. S nekih 6-7 tisuća ondašnjih kuna, to je sada spalo na 150 eura po hektaru. Kada platim hranu, vodu, veterinara ..., ja sam nigdje, čak ni na pozitivnoj nuli – jada se naš sugovornik.
Zbog svega toga njegov se stočni fond stalno smanjuje. Još do prije nekoliko godinama imao je 100 grla, lani je to spalo na pola, a sada 40 krava.
- Tko god kaže da se s 40 krava u ovoj državi i s poticajima na 10 posto zemljišta u zakupu može živjeti, taj vam laže. Ili, taj isti igra neke svoje nečasne igre i uz pomoć veza dobiva zemlju i poticaje puno više od mene. Nastavi li se ovako, bit ću prisiljen sve rasprodati i živjeti od mamine mirovine koju je dobila od pokojnog brata – veli ovaj stočar iz kaštelanskog zaleđa.
Njegov slučaj nije usamljen. U Udruzi Hrvatski krški pašnjaci kažu kako je čak bilo situacija da su ljudi sklopili ugovore o zakupu i platili pašarenje, ali nisu mogli upisati niti jedan jedini hektar zemljišta u Arkod sustav zbog, kako navode, spornih odredbi i nezakonitih kriterija koje koristi Agencija za plaćanje.
- Svi poljoprivrednici u Dalmaciji imaju isti problem. U Dalmaciji je pretežno krški pašnjak obrastao i koeficijent prihvatljive površine je 30-40 posto, što znači da ako dobijete nekih 100 hektara pašnjaka, vi plaćate svi 100 ha pašarenje, a potporu dobijete za 30-40 ha. Ispada da dalmatinski stočari plaćaju trostruko veću cijenu zakupa nego drugi poljoprivrednici. Tražili smo od Hrvatskih šuma da se cijena zakupa formira po prihvatljivoj površini, to nam je prihvaćeno, ali se nažalost još nije počelo primjenjivati, unatoč novom Zakonu o šumama po kojem je to propisano. Danas je u ovakvim uvjetima skoro pa neprofitabilno uzeti u zakup šumsko zemljište - kaže predsjednik spomenute udruge Ivan Tešija.
Zakinuti Dalmatinci
Po njegovu mišljenju, on i ostali kolege su žrtve nesređenog sustava i neusklađenih zakonskih i podzakonskih akata.
- Zakon o poljoprivrednom zemljištu kaže da se garig, makija, šibljak, nisko raslinje smatraju poljoprivrednim zemljištem, dok se takve površine u Agenciji za plaćanje smatraju nepoljoprivredne. Općine i Hrvatske šume objavljuju javni natječaj za državno zemljište i sklapaju ugovore o zakupu za površinu koja se daje u zakup. Međutim, prilikom upisa tih površina u ARKOD sustav, djelatnici Agencije za plaćanja u poljoprivredi umanjuju prihvatljivu površinu za plaćanje i to zbog grmova, šibljaka, gariga, makije, niskog raslinja. Što je više površina obrasla navedenim sastojinama, to je manja prihvatljiva površina za plaćanje. To je suprotno i struci i Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, koji je veći zakonski akt od nekog pravilnika koji je donesen na nivou ministarstva – objašnjava Tešija i dodaje da se na neki način vara i EU, jer krški pašnjaci ne spadaju u trajne (kontinentalne) travnjake, kako je navedeno u izvješću dostavljenom Europskoj komisiji, već oni spadaju u sasvim drugu kategoriju zemljišta sa svim svojim specifičnostima.
- Nelogično je da broj uvjetnih grla po hektaru bude isti za dalmatinski krš i za pašnjake u unutrašnjosti. Taj omjer je sada 1 naprema 3.3. Davno smo predlagali da se napravi kategorizacija i regionalizacija pašnjaka. Dokazano je da se na jednom hektaru livadskog tipa pašnjaka može dobiti 800-1000 kilograma suhe tvari (trava, brst). Jedno odraslo grlo pojede dnevno 10-12 kg suhe tvari, što znači da za godinu dana pojede minimalno 3650 kg. Na krškom pašnjaku (dalmatinskom) produktivnost pašnjaka je znatno manja, iznosi 300-350 kg suhe tvari po hektaru. Pomnožite tih 350 kila s 3,3 hektara, dobit ćete suhe tvari godišnje, a potrebno je 3650 kg, dakle nedostaje nam 2495 kg za godišnju prehranu grla. Ovakvim tendencioznim omjerom dolazi do trostruko viših troškova prehrane jer stoka ne može samostalno pasti i hraniti se na potrebnoj površini, nego joj moramo kupovati sijeno i žitarice te vršiti dohranu bespotrebno, a pašnjaka imamo koliko hoćemo. Nejasno nam je zašto i za koga ga čuvamo – upozorit će Tešija.
Kanaderi i koze
Njega zato ne čudi što zbog ovakve politike Hrvatska ima najveće smanjenje stočnog fonda u cijeloj Europskoj uniji. Prema podacima kojima raspolaže, samo u Šibensko- kninskoj županiji u posljednjih nekoliko mjeseci prodano je više od 3000 janjaca, i to u inozemstvo.
- Sve te ovce završile su u susjednoj Bosni i Hercegovini. Tamo ih se lako proda za 500 maraka, 250 eura, što je cijena u oglasnicima. Istovremeno su hrvatsko tržište preplavile ovce iz Rumunjske s cijenom od 100 do 120 eura. Ugostitelji ne žele kupovati našu stoku i zapravo nas se prisiljava da i mi svoju prodajemo za tih 120 eura. To je ispod svake cijene, jer potpora na ovcu u nas je 3 eura, koliko dođe i obvezno markiranje. Klanje na kućnom pragu za osobnu potrošnju može, ali ne i za prodaju. Zato moramo voziti u klaonice i plaćati klanje 15 eura. Pa kako se onda može isplatiti?! - pita se Tešija.
I on i Kulić misle da je zadnji trenutak da se nešto učini za dalmatinske stočare. Ako se Tešiju pita, on bi da je na mjestu novom ministra Josipa Dabre resetirao cijelu poljoprivredu i odmah promijenio štetne uredbe i zakone koji su uništili selo i seljaka.
- Poljoprivredna proizvodnja nikad nije bila manja, a uvoz je povijesno najveći, što dokazuje da poljoprivrednom politikom upravlja uvozni lobi kojemu nije interes povećanje domaće proizvodnje. Naša vlada ulaže u kanadere umjesto u stočarstvo. Za jedan kanader plate 200 milijuna eura umjesto da su kupili ovce i koze za te iste pare. Spriječili bi požare i imali bi što jesti – zdravoseljački rezonira Tešija, dok Kulić vrti glavom i uz dubok uzdah kaže:
- Ja se bojim da se opet neće ništa napraviti i da će sve ostati po starom.
U ponedjeljak smo nadležne u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva pitali imaju li namjeru ući u ovu problematiku i uvesti neke novine u način dodjele zemljišta i davanja poticaja. Do zaključenja ovog izdanja nismo dobili nikakav njihov odgovor.