Damir (16) je prije dva mjeseca ostao bez majke, sad mu se vratila teška bolest: ‘Borit ću se, on je sad moje dijete‘

Tek mu je 16 godina, a već se drugi put bori protiv teške bolesti. Damir Pejić, tinejdžer iz Vukovara koji se već jednom, kada mu je bilo samo 11 godina, našao u borbi za život nakon što mu je dijagnosticirana akutna limfocitna leukemija (ALL), sada je u novoj rundi protiv iste bolesti, koja mu se vratila, piše Jutarnji list.

A životne okolnosti u kojima mu se ovo sada događa još su teže jer je ovaj mladić prije dva mjeseca ostao bez majke, koja je izgubila svoju bitku s karcinomom. Oca nikada nije upoznao, braće i sestara nema, te sada u KBC-u Rebro čeka da se pronađe podudarni donor koštane srži, za što se Hrvatska opet, po tko zna koji put, podigla na noge i humanitarno udružila u nastojanju da mu pomogne. Naime, liječenje njegove teške bolesti podrazumijeva presađivanje koštane srži, za što je potreban i podudarni donor. Dok dječak čeka daljnje liječenje na Zavodu za dječju hematologiju KBC-a Zagreb, u javnosti je odjeknuo poziv za nove akcije doniranja krvotvornih matičnih stanica.

Zahvala svima

- Ja sam između dva ciklusa kemoterapija pušten u Zagrebu u stan i htio bih to iskoristiti da snimim video zahvale svim ljudima koji su se odazvali. Taj čin će sigurno olakšati i ubrzati liječenje ne samo meni već i brojnim drugim pacijentima, drugoj djeci koja se isto liječe, i siguran sam da vam nisam zahvalan samo ja nego i svi drugi pacijenti, sva druga djeca koja se liječe - poručio je Damir za RTL nakon što je doznao koliko se ljudi počelo odazivati na poziv za doniranje matičnih stanica. To mu daje veliku nadu da će se i za njega naći podudaran donor te da će i drugi put pobijediti bolest.

- Nekako je bio šok kad sam došao, kad sam napravio tu punkciju, kad su rekli da je. Taj prvi dan je bilo ono... Što ćeš, najgore je. A poslije toga ne možeš izaći iz situacije u kojoj jesi. Jednostavno se pomiriš i nastaviš dalje - izjavio je Damir za Novu TV.

Nije mu lako, ostao je bez majke koja mu je bila veliki oslonac u životu, a sada se i sam bori za svoj život. Sve to s njim prolazi i baka Jela. Ona je u kratkom roku ostala bez kćeri, a onda se suočila i s ponovnom unukovom bolesti.

- Nije lako. Teško je bilo i prvi put, ali tada je bila moja kćerka, Damirova mama, uz njega i uz nas, ali sada je još teže. Tek sam nju sahranila - kaže nam baka pa zaplače.

- Oprostite, sve mi je to još uvijek svježe.

Tko bi joj zamjerio... Zadesili su je udarac za udarcem.

- Tako je kako je. Nemam izbora, moram se boriti za unuka, to je sada moje dijete. Tu mi pomaže i moj sin, Damirov ujak - veli baka, koja ne krije da joj snagu daje i sam unuk.

Veliki borac

- On je veći borac nego ja. Bori se s bolešću i gubitkom majke u isto vrijeme i ja vidim i osjećam da mu nije lagano, ali on je veliki optimist, a to onda daje i meni još više snage. Kad može on, onda mogu i moram i ja - rekla je Damirova baka za Jutarnji. Ona je, inače, uz njega u Zagrebu, ali se ovoga tjedna vratila u Vukovar da bi riješila sve papire oko skrbništva. To je sada napokon uspjela, pa se može u potpunosti posvetiti skrbi za Damira. Jako su je dirnule poruke koje stižu iz cijele Hrvatske, kao i odaziv građana na davanje uzoraka krvi.

- Jako sam zahvalna svima koji se odazivaju. Ne mogu nikoga izdvojiti, cijela zemlja se podigla, vidim koliko svi mi kao narod imamo empatije, ljubavi... Stvarno sam zahvalna svima. Evo, u četvrtak sam plakala u stanu kada sam gledala prilog na televiziji, gdje gospodin Josip, vatrogasac iz Zagreba, kaže da će svoj poklon ljetovanja koji je dobio za zasluge u gašenju požara prepustiti Damiru. Ne mogu vam opisati koliko me to dirnulo - istaknula je Damirova baka gestu zagrebačkog vatrogasca Josipa Fabijanića.

- No, iskreno, ja bih bila najsretnija da moj unuk ozdravi, da se nađe podudaran donor i da to sve lijepo završi, pa makar i ne otišao na more - poručila je gospođa Jela, koja je iznimno zahvalna svim ljudima koji su se odazvali na apele za pomoć, a i svojim Vukovarcima te osobito bivšoj Damirovoj Osnovnoj školi Siniše Glavaševića i sadašnjoj Srednjoj strukovnoj školi Marka Babića, koji su im bili i ostali velika pomoć i oslonac.