Drugi nastavak izabranih dijelova iz knjige Damira Pilića: ‘Krleža je govorio o Titu kao da priča o svojoj ženi Beli...‘

stdClass Object ( [id] => 1071598 [title] => Drugi nastavak izabranih dijelova iz knjige Damira Pilića: ‘Krleža je govorio o Titu kao da priča o svojoj ženi Beli...‘ [alias] => drugi-nastavak-izabranih-dijelova-iz-knjige-damira-pilica-krleza-je-govorio-o-titu-kao-da-prica-o-svojoj-zeni-beli [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Pronicljivo zapažanje o odnosu Krleže i Tita u svojim je memoarima – u kojima nije baš puno ljubavi iskazala prema Krleži, a još kudikamo manje prema Titu – ostavila nekadašnja predsjednica CK SKH Savka Dabčević-Kučar, koja je do svoje političke smjene 1971. često imala priliku biti s obojicom u istom društvu, te je mogla uočiti neke karakteristične obrasce njihova međusobnog odnosa, a prije svega način na koji je Krleža doživljavao Tita:

"Meni se činilo da je bio zarobljenik Titove ličnosti. Divio mu se. On, koji se nije divio ničemu. Skeptičan, ciničan, ironičan (...), njega je impresioniralo Titovo rezoniranje, jednostavnost njegova poimanja, i zato lakoća odluke: prijatelj/neprijatelj; crno/bijelo. Često nam je opisivao kako ga je Tito zaprepastio jer je kao jedan 'običan partijac bolje od mene predvidio kretanje II. svjetskog rata i poraz Njemačke i fašizma'! Krleža je znao reći da se čudi onima koji napadaju Tita, a ne vide da jedino on 'na ravnopravnoj nozi' razgovara s najvećim političarima svojega doba. Govoreći o Titu, ponekad je iskazivao onu toplinu koju sam u njega uočila samo kad je govorio o svojoj ženi Beli", piše Savka.

Noćnik i Moćnik

Još za Krležina života, a pogotovo nakon njegove smrti, mnogo se pričalo i pisalo o navodnom piščevom poltronstvu prema Titu. No oni koji su svjedočili njihovim susretima i njihovom odnosu, to unisono opovrgavaju.

Tako je, na primjer, 7. srpnja 2011. u zagrebačkoj Vili "Arko", sjedištu Hrvatskog društva pisaca (HDP), održana tribina u povodu 118. obljetnice Krležina rođenja, na kojoj se okupilo pedesetak kulturnih radnika i uglednika iz Zagreba, Beograda i Prištine, među kojima i poznati beogradski teatrolog i kazališni kritičar Jovan Ćirilov, koji je Krležu poznavao i s njim ponešto i radio, a upravo je tih dana u Beogradu pripremao inscenaciju njegovog "Izleta u Rusiju". Nakon što je uvodnu riječ dao tadašnji predsjednik HDP-a i eminentni krležolog Velimir Visković – koji je istaknuo da je devedesetih Krleža bio toliko marginaliziran da u Hrvatskoj sedam godina nije objavljena ni jedna njegova knjiga – potekao je razgovor o raznim aspektima Krležina stvaralaštva, a ovdje donosimo završni pasus izvještaja koji je za Jutarnji list napisao novinar Tomislav Čadež:

"Potom se razvila rasprava o Krležinu poltronstvu prema Titu, na kojoj je poentirao Ćirilov, iznijevši kako je dva-tri puta bio s obojicom i kako se Krleža prema Titu nije ponašao nimalo snishodljivo. Tako su, kaže, jednom zajedno došli na kazališnu predstavu. Narod se uzmuvao, a Krleža je Titu rekao: 'Ti, Tito, gdje god dođeš pokvariš atmosferu'."

---

---

Zanimljivu anegdotu o odnosu između Umjetnika i Moćnika iznosi i povjesničar Ivo Goldstein. Ovaj put nije u pitanju kazališna predstava, već predavanje u Političkoj školi SKJ u Kumrovcu i javno iskazana mrzovolja starog noćnika prema ranoranilačkim navikama Moćnika:

"Krleža se znao prema Titu postaviti i na način koji nikom drugom nije bio moguć: kad je Tito 1977., okružen svom mogućom pažnjom i medijskom pozornošću, u Partijskoj školi u Kumrovcu držao predavanje, Krleža je zakasnio i ušao u dvoranu kad je Tito već govorio. Tito nikad nije podnosio kašnjenja. Krleža se do svog sjedala prošetao svojim već teškim i sporim hodom, sredinom dvorane, na što je Tito prekinuo izlaganje. Osjećajući na sebi Titov prijekoran pogled, Krleža se oglasio tako da su svi mogli čuti: 'Ajde, ajde, ubit će me to Tvoje rano ustajanje'."

Pjesnik na dvoru Weimar

Krležino poltronstvo negira i general Ljubodrag Đurić, koji je nakon rata bio šef Titova kabineta. U svojoj memoarskoj knjizi "Sjećanja na ljude i događaje", objavljenoj 1989. godine, Đurić opisuje Krležino držanje prema Titu:

"Krležin odnos prema Titu nije bio snishodljiv, kao kod izvjesnog broja drugova. Povremeno bi mu upućivao alegorične upadice, kao upozorenje na Titova pretjerivanja. Tako, jednom kad ga je Tito nutkao s bogate trpeze, Krleža mu odgovori: 'Hvala... hvala! Svega ima, kao na Weimarskom dvoru!'"

Čak i Krležin "arhineprijatelj" Milovan Đilas priznavao je da se ne može govoriti o Krležinom udvorništvu. U razgovoru koji je Krležin kroničar Enes Čengić s njim vodio 1989. u Beogradu, na pitanje prati li ono što se o Krleži piše nakon njegove smrti, Đilas kaže:

"Svašta pišu, pa čak i da je bio poltron, da se predao za ne znam kakvo blagostanje i sl. To je sve netočno. Krleža je uvijek bio nezavisan, i prije i poslije rata. Druga je stvar što se misli da je podupirao poratni politički poredak, ali se nije baš angažirao oko njega. Uvijek je išao svojom linijom – kako bi nešto napravio na širem, kulturnom planu. Znam dobro što je mislio o našoj vlasti, kako je kritički gledao na nju, ali mijenjati on nije mogao ništa. (...) Nisu njegove metafore slučajne, ni kad kaže: 'Što sam ja? Pjesnik na dvoru Weimar?!'"

---

---

Bez obzira na te "weimarske metafore", na tisućama stranica Čengićevih zapisa o druženju i razgovorima s Krležom, raspoređenih u desetak knjiga, Krleža niti na jednom mjestu ne dovodi u pitanje Titov politički i ljudski integritet, čak ni u slučaju poratne smrtne osude i likvidacije dr. Đure Vranešića, čovjeka koji je Krležu skrivao i spasio od ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kojeg Krleža nije uspio spasiti nakon oslobođenja, premda je za njegov život intervenirao i kod Tita. I za Vranešićevu smrt Krleža je okrivljavao niže partijske strukture.

"Kako možemo vidjeti, nijednom, pa ni u najblažem obliku, nije mogao podleći kritikama prema Titu", zaključuje Krležin njemački kroničar Reinhard Lauer.

Na udaru Kominterne

U više navrata Čengić je pokušavao od Krleže dobiti sud o Titovim tekstovima iz partijskog lista "Proleter" uoči Drugog svjetskog rata, u kojima Tito oštro kritizira Krležu zbog suprotstavljanja Partiji i drugih političkih prijestupa (Krleža je javno napadao socrealizam, a interno tražio da Partija osudi Staljinove zločine, op. D.P.) koji su se tada tumačili kao "trockizam", što je u ono vrijeme bila iznimno teška kvalifikacija.

Tako 26. veljače 1977. Čengić pred Krležom iznosi fotokopiju Titova članka objavljenog u "Proleteru" u svibnju 1939., u kojem Tito proziva ne samo Krležu (kojeg ne spominje po imenu) nego i njegove najbliže suradnike iz "Pečata" – jer Krleža nije uvažio prethodni zahtjev da se od njih ogradi – i osobne prijatelje Marka Ristića i Vasu Bogdanova (koje Tito otvoreno imenuje), optužujući ih za niz partijskih krimena: "grupašenje", "nedisciplinu", "nezdravo kritizerstvo", "klevetanje", "liberalizam prema poznatim trockistima", "kolebljivost u borbi protiv svih naprijed iznesenih pojava", "dvoličnjaštvo" itd., a koji sveukupno tvore "najplodnije tlo za uspješno djelovanje trockizma".

"Napad u 'Proleteru' je ipak bio veoma oštar", veli Čengić.

"Bio je oštar", potvrđuje Krleža, ali odmah opravdava Tita:

"Tito je morao tako postupiti radi jedinstva Komunističke partije i radi svog kursa, zbog Staljina, odnosno Kominterne koja ga je zbog mene pritiskala, jer me branio, ali se ipak vidjelo da iza toga teksta stoji humanist. Što se zapravo dogodilo? Nikome zbog svega toga nije ni dlaka s glave pala. Nekoliko godina poslije njegova oštrog napada na nas, ja sam tako reći stalni gost za njegovim stolom, Marko Ristić je njegov ambasador, a Vaso Bogdanov akademik i profesor univerziteta..."

Sastanak u Šestinama

Da je Kominterna doista imala Krležu na svojoj "crnoj listi", Čengiću je u srpnju 1977. posvjedočio i Radovan Zogović, tvrdeći kako je za neutralizaciju Krleže osobno agitirao generalni sekretar Kominterne, bugarski komunist Georgi Dimitrov. Taj Zogovićev iskaz Čengić donosi u zapisu od 24. listopada 1989. godine:

"Dimitrov je, kako nam je tada Tito ispričao, rekao da treba učiniti sve da se Krleža urazumi i obustavi izlaženje časopisa 'Pečat'. I ako to ne učini, onda s njim treba ići u borbu na život i smrt."

I drugi Krležin kroničar, povjesničar Ivan Očak, piše kako je Kominterna pozorno pratila Krležino djelovanje:

"Iz Titovih smo izvještaja vidjeli da je i Kominterna shvaćala značaj Krleže na ideološkoj fronti zemlje i tražila uvijek posebne podatke o njemu", piše Očak u knjizi "Krleža – Partija", navodeći kako mu je bivši partijski kurir Nikola Petrović, koji je po nalogu CK KPJ i osobno Tita putovao u listopadu 1940. u Moskvu noseći izvještaje o radu KPJ, potvrdio kako je tom prilikom posebno obavještavao Kominternu o Miroslavu Krleži.

Nova prilika za razgovor o Titovim predratnim člancima iz "Proletera" Čengiću se ukazala u svibnju 1977., nakon što je Tito u predgovoru za svoja "Sabrana djela" progovorio o štetnim posljedicama miješanja Kominterne u rad europskih komunističkih partija tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća, apostrofirajući da su brojni časni komunisti bili nepravedno označeni "trockistima".

Budući da je i Krleža u tadašnjim polemikama s Partijom dobio trockističku etiketu, kao i njegovi suradnici u časopisima koje je uređivao – čemu je svojim tekstovima u "Proleteru" doprinio i Tito – Čengić se 29. svibnja 1977. obraća Krleži: "Ovdje je Tito rekao i svoj sud o trockizmu i zapravo se u mišljenju korigirao."

"Tito se nije ništa korigirao", odvraća Krleža. "Na našem posljednjem sastanku-rastanku, u junu 1939. u Šestinama, Tito je i o procesima i o trockizmu mislio i meni tada govorio isto što je napisao i sada u predgovoru. Sve što je javno govorio i pisao u 'Proleteru' bilo je iz partijskog oportuniteta, jer Vi nemate pojma što je tada značio taj centar koji se zvao Kominterna."

IDUĆE SUBOTE: Krleža: Nisam pesimist, ali dobro je dok je on tu

Pronicljivo zapažanje o odnosu Krleže i Tita u svojim je memoarima – u kojima nije baš puno ljubavi iskazala prema Krleži, a još kudikamo manje prema Titu – ostavila nekadašnja predsjednica CK SKH Savka Dabčević-Kučar, koja je do svoje političke smjene 1971. često imala priliku biti s obojicom u istom društvu, te je mogla uočiti neke karakteristične obrasce njihova međusobnog odnosa, a prije svega način na koji je Krleža doživljavao Tita:

"Meni se činilo da je bio zarobljenik Titove ličnosti. Divio mu se. On, koji se nije divio ničemu. Skeptičan, ciničan, ironičan (...), njega je impresioniralo Titovo rezoniranje, jednostavnost njegova poimanja, i zato lakoća odluke: prijatelj/neprijatelj; crno/bijelo. Često nam je opisivao kako ga je Tito zaprepastio jer je kao jedan 'običan partijac bolje od mene predvidio kretanje II. svjetskog rata i poraz Njemačke i fašizma'! Krleža je znao reći da se čudi onima koji napadaju Tita, a ne vide da jedino on 'na ravnopravnoj nozi' razgovara s najvećim političarima svojega doba. Govoreći o Titu, ponekad je iskazivao onu toplinu koju sam u njega uočila samo kad je govorio o svojoj ženi Beli", piše Savka.

Noćnik i Moćnik

Još za Krležina života, a pogotovo nakon njegove smrti, mnogo se pričalo i pisalo o navodnom piščevom poltronstvu prema Titu. No oni koji su svjedočili njihovim susretima i njihovom odnosu, to unisono opovrgavaju.

Tako je, na primjer, 7. srpnja 2011. u zagrebačkoj Vili "Arko", sjedištu Hrvatskog društva pisaca (HDP), održana tribina u povodu 118. obljetnice Krležina rođenja, na kojoj se okupilo pedesetak kulturnih radnika i uglednika iz Zagreba, Beograda i Prištine, među kojima i poznati beogradski teatrolog i kazališni kritičar Jovan Ćirilov, koji je Krležu poznavao i s njim ponešto i radio, a upravo je tih dana u Beogradu pripremao inscenaciju njegovog "Izleta u Rusiju". Nakon što je uvodnu riječ dao tadašnji predsjednik HDP-a i eminentni krležolog Velimir Visković – koji je istaknuo da je devedesetih Krleža bio toliko marginaliziran da u Hrvatskoj sedam godina nije objavljena ni jedna njegova knjiga – potekao je razgovor o raznim aspektima Krležina stvaralaštva, a ovdje donosimo završni pasus izvještaja koji je za Jutarnji list napisao novinar Tomislav Čadež:

"Potom se razvila rasprava o Krležinu poltronstvu prema Titu, na kojoj je poentirao Ćirilov, iznijevši kako je dva-tri puta bio s obojicom i kako se Krleža prema Titu nije ponašao nimalo snishodljivo. Tako su, kaže, jednom zajedno došli na kazališnu predstavu. Narod se uzmuvao, a Krleža je Titu rekao: 'Ti, Tito, gdje god dođeš pokvariš atmosferu'."

---

---

Zanimljivu anegdotu o odnosu između Umjetnika i Moćnika iznosi i povjesničar Ivo Goldstein. Ovaj put nije u pitanju kazališna predstava, već predavanje u Političkoj školi SKJ u Kumrovcu i javno iskazana mrzovolja starog noćnika prema ranoranilačkim navikama Moćnika:

"Krleža se znao prema Titu postaviti i na način koji nikom drugom nije bio moguć: kad je Tito 1977., okružen svom mogućom pažnjom i medijskom pozornošću, u Partijskoj školi u Kumrovcu držao predavanje, Krleža je zakasnio i ušao u dvoranu kad je Tito već govorio. Tito nikad nije podnosio kašnjenja. Krleža se do svog sjedala prošetao svojim već teškim i sporim hodom, sredinom dvorane, na što je Tito prekinuo izlaganje. Osjećajući na sebi Titov prijekoran pogled, Krleža se oglasio tako da su svi mogli čuti: 'Ajde, ajde, ubit će me to Tvoje rano ustajanje'."

Pjesnik na dvoru Weimar

Krležino poltronstvo negira i general Ljubodrag Đurić, koji je nakon rata bio šef Titova kabineta. U svojoj memoarskoj knjizi "Sjećanja na ljude i događaje", objavljenoj 1989. godine, Đurić opisuje Krležino držanje prema Titu:

"Krležin odnos prema Titu nije bio snishodljiv, kao kod izvjesnog broja drugova. Povremeno bi mu upućivao alegorične upadice, kao upozorenje na Titova pretjerivanja. Tako, jednom kad ga je Tito nutkao s bogate trpeze, Krleža mu odgovori: 'Hvala... hvala! Svega ima, kao na Weimarskom dvoru!'"

Čak i Krležin "arhineprijatelj" Milovan Đilas priznavao je da se ne može govoriti o Krležinom udvorništvu. U razgovoru koji je Krležin kroničar Enes Čengić s njim vodio 1989. u Beogradu, na pitanje prati li ono što se o Krleži piše nakon njegove smrti, Đilas kaže:

"Svašta pišu, pa čak i da je bio poltron, da se predao za ne znam kakvo blagostanje i sl. To je sve netočno. Krleža je uvijek bio nezavisan, i prije i poslije rata. Druga je stvar što se misli da je podupirao poratni politički poredak, ali se nije baš angažirao oko njega. Uvijek je išao svojom linijom – kako bi nešto napravio na širem, kulturnom planu. Znam dobro što je mislio o našoj vlasti, kako je kritički gledao na nju, ali mijenjati on nije mogao ništa. (...) Nisu njegove metafore slučajne, ni kad kaže: 'Što sam ja? Pjesnik na dvoru Weimar?!'"

---