Slobodna Dalmacija - Heteroseksualni parovi mogu ići na potpomognutu oplodnju, ali je ona za lezbijke u Hrvatskoj zabranjena. Stoga ih se ‘sili‘ da nađu muškarca, upuste se u avanturu i

stdClass Object ( [id] => 1154053 [title] => Heteroseksualni parovi mogu ići na potpomognutu oplodnju, ali je ona za lezbijke u Hrvatskoj zabranjena. Stoga ih se ‘sili‘ da nađu muškarca, upuste se u avanturu i - zatrudne [alias] => heteroseksualni-parovi-mogu-ici-na-poptpomognutu-oplodnju-ali-je-ona-za-lezbijke-u-hrvatskoj-zabranjena-stoga-ih-se-sili-da-nadu-muskarca-upuste-se-u-avanturu-i-zatrudne [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

U 24 europske zemlje lezbijski parovi ne mogu pristupiti potpomognutoj oplodnji, jedan je od podataka istraživanja koje je proveo Civio. U Hrvatskoj, pristup medicinski potpomognutoj oplodnji također nije omogućen lezbijkama i ženama bez partnera koje nemaju medicinski problem, a o transrodnim osobama da i ne govorimo.

“Tamo gdje LGBTIQ+ osobe nailaze na najveće poteškoće pri traženju posla, pri pokušajima istupanja i slobodnog izražavanja vlastite seksualne orijentacije, zakonskog priznavanja rodnog identiteta i stupanja u brak, također su mjesta gdje ove osobe najteže pristupaju postupcima potpomognute oplodnje”, objašnjava Cianan Russell iz udruge ILGA Europe koja objedinjuje LGBTIQ pokrete iz cijele Europe, piše Dijana Pribačić Jurić za H-Alter.

Situacija je, po njegovim riječima, najgora u Mađarskoj i Poljskoj, ali problem je prisutan u cijeloj Europi. Čak i u državama u kojima je LGBTIQ+ osobama formalno dozvoljen pristup postupcima potpomognute oplodnje, u praksi je čitav proces često obilježen, kako tvrdi Russell, “diskriminacijom, uznemiravanjima, pa čak i nasiljem”. U najtežem položaju se nalaze transseksualne i interseksualne osobe.

Russell objašnjava da LGBTIQ+ osobe koje se suočavaju s diskriminacijom u pristupu potpomognutoj oplodnji na raspolaganju imaju tri alternative. Prva se sastoji u prikrivanju vlastitog seksualnog identiteta, što često čine lezbijski parovi tvrdeći da se samo jedna od dvije partnerice želi podvrgnuti postupku umjetne oplodnje te da nema partnera. Druga alternativa je odlazak u inozemstvo, odnosno pokušaj pristupanja MPO-u u nekoj drugoj državi. Najzad, treća alternativa je začeti dijete s prijateljem ili s nekom osobom od poverenja, unatoč odsustvu seksualne privlačnosti prema toj osobi.

Mnoge osobe koje žele imati djecu mogle bi pribjeći ovoj posljednjoj opciji u slučaju nailaženja na nepremostive prepreke pri pokušajima dobivanja djeteta drugim metodama. Izaskun Gamen, glasnogovornica udruge Madres solteras por elección (Samohrane majke po vlastitom izboru), prisjeća se kako su joj, tijekom dugogodišnjih pokušaja da dobije dijete, neke osobe savjetovale da pokuša zatrudnjeti u avanturi za jednu noć s nepoznatim muškarcem i da mu potom prešuti trudnoću. Nezamisliva opcija, kaže Izaskun. “Kako to objasniti vlastitom djetetu? Kako mu objasniti da je plod prevare?”.

„Diskriminacija na temelju seksualne orijentacije i civilnog statusa je sramotna realnost Hrvatske što se tiče medicinski potpomognute oplodnje“, ističe za H-Alter Klaudija Kordić, potpredsjednica udruge Roda i potpredsjednica Fertility Europe – krovne europske organizacije koja okuplja više od 25 udruga s područja neplodnosti. U Hrvatskoj, naime, pristup medicinski potpomognutoj oplodnji također nije omogućen lezbijkama i ženama bez partnera koje nemaju medicinski problem, a o transrodnim osobama da ne govorimo.

Rode se, nastavlja ona, od samih početaka zakonskog reguliranja medicinski potpomognute oplodnje zalažu za omogućavanje pristupa ženama u istospolnim vezama i ženama bez partnera postupcima medicinske potpomognute oplodnje. No ni 2009. kad je na snazi bio izrazito restriktivni, takozvani Milinovićev zakon, kad je udruga Roda predala ustavnu tužbu protiv tog zakona, ni u fazi kreiranja liberalnijeg zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji 2012. godine prijedlozi udruge Roda nisu svi prihvaćeni.

“U udruzi imamo dojam da se ipak neke stvari mijenjaju pa je danas stav struke prema ženama u istospolnim zajednicama i onima bez partnera puno otvoreniji nego što je to bio slučaj 2009. godine. Iskreno se nadamo da ćemo s izmjenama trenutno važećeg zakona, a koje se najavljuju već godinama, omogućiti i pristup postupcima za sve žene i to na teret države“, kaže Kordić.

Španjolska je nakon razdoblja ograničenja od sedam godina ponovo ove godine omogućila besplatan pristup medicinski potpomognutoj oplodnji za neudate žene, biseksualne i za lezbijke, a ovim ga je zakonodavnim potezom proširila i na transrodne osobe. I francuski Parlament usvojio je zakon koji po prvi put omogućuje ženama bez partnera i lezbijkama pristup medicinski potpomognutoj oplodnji. Ipak lezbijski parovi nemaju pristup u čak 24 europske zemlje, a najgore je u Mađarskoj i Poljskoj. U Hrvatskoj, Zakon je donesen 2012. godine i od tada nije mijenjan.

Da li je možda usvajanje zajedničke europske regulative koja bi svim građanima garantirala jednak pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje moguće rješenje. Cianan Russell je prilično skeptičan po tom pitanju s obzirom da su države članice nadležne za tu oblast. Prema njegovim riječima, jedina alternativa za LGBTIQ+ osobe je braniti svoja prava pred sudom.

„Takva bi europska direktiva bila izvrsna, no bojim se da Europa u ovom trenutku nije to spremna napraviti. Reproduktivna prava, pa tako i pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, bilo je i ostalo pitanje nacionalog zakonodavstva pa tako trenutno trpimo poljsku verziju iživljavanja nad reproduktivnim pravima žena“, smatra Kordić.

U lipnju smo, dodaje, svjedočili glasanju u Europskom parlamentu o izvješću o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, koje je hrvatski europarlamentarac Fred Matić dugo pripremao, a na koncu i većinski progurao u EU parlamentu. To je izvješće, kako objašnjava, veliki korak i odličan početak u pravom smjeru, ali EU više od toga trenutno ne može. To je zadatak za civilni sektor i političare kojima je stalo do promjene.

Klaudija Kordić: “Reproduktivna prava, pa tako i pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, bilo je i ostalo pitanje nacionalog zakonodavstva pa tako trenutno trpimo poljsku verziju iživljavanja nad reproduktivnim pravima žena”

„No zato vjerujem da mi u Hrvatskoj možemo pokrenuti rješavanje tog pitanje možda i brže. Na dobrom smo putu i do sada smo naučili da se društvo mijenja, a reproduktivni zakoni trebaju sustizati te promjene. Više nego ikada prije Hrvatska prepoznaje obitelji u svim njihovim različitostima i to je odlično“, dodaje Kordić.

Do 2011. godine u Njemačkoj trans osobe su se morale podvrgnuti sterilizaciji da bi mogle promijeniti spol, a tako je još uvijek u brojnim europskim zemljama. U nekim slučajevima, zakon ne dopušta osobama koje su ostvarile pravo na zakonsko priznanje rodnog identiteta da pristupe postupcima MPO-a, stvarajući dilemu. “Nijedna osoba ne bi trebala biti dovedena u situaciju da mora birati između jednog ili drugog prava. To nije način na koji bi ljudska prava trebala biti ostvarivana“, tvrdi Russell.

Dvadeset država priznaje trans osobama pravo na pristup MPO-u, dok u šest država trans osobe nemaju to pravo. U pojedinim zemljama, poput Njemačke, to pitanje nije regulirano. U Italiji je nužno okončati proceduru promjene spola da bi se moglo pristupiti postupcima MPO-a. U nekim zemljama se pak uvode zakonske izmjene koje teže izbrisati ovu realnost, pretvarajući se da ne postoji. Tako je u Mađarskoj, objašnjava Bea Sándor iz organizacije Hattér koje se bavi zaštitom prava LGBTIQ+ osoba. “Prošle godine je zakonsko priznavanje roda potpuno zabranjeno. Ne postoji konkretna zakonska regulativa za trans osobe“, ističe Sándor.

Osim toga, interseksualne osobe često nemaju nikakvu šansu da dobiju dijete zbog tretmana kojima su podvrgavane u mladosti. “Postoje zaista velike barijere – objašnjava Russell – u načinu na koji se interseksualne osobe mogu reproducirati. Te barijere se počinju manifestirati mnogo prije nego što interseksualne osobe razviju svijest o vlastitom stanju, dakle u djetinjstvu, kada se njihova tijela podvrgavaju operacijama ili hormonskim tretmanima koji mogu utjecati na njihove reproduktivne sposobnosti kasnije u životu“.

Čak i kada uspiju prebroditi te prepreke, moraju se suočiti s onim s kojima se suočavaju i ostale osobe: zabrane ako nemaju partnera, dobne granice i troškovi.

Kod heteroseksualnih parova, kao stoji u istraživanju CIVIO, u najvećem broju slučajeva, jedina prepreka na koju nailaze u pristupu potpomognutoj oplodnji su godine. Danas se žene sve kasnije odlučuju za dijete, pa tako i za postupke medicinski potpomognute oplodnje ako im je ta opcija potrebna. Tijekom posljednjeg desetljeća, prosječna starost žena pri prvom porodu porasla je u većem dijelu Europe. 2019. godine u pojedinim državama, poput Španjolske i Irske, prosječna starost majki pri prvom porodu premašila je 32 godine.

Riječ je o prosječnoj starosti, što znači da se mnoge žene odlučuju podvrći potpomognutoj oplodnji u još starijoj dobi, kada je teže zatrudnjeti spontano. U većini zemalja maksimalna dob za pristup MPO-u je oko 50 godina. U Grčkoj, na primjer, dobna granica je postavljena na 50 godina ali je nedavno, zbog kašnjenja u pružanju usluga potpomognute oplodnje tijekom pandemije, granica podignuta na 52 godine, zaključno sa 30. srpnja 2023.

Juana Crespo, direktorica jedna španjolske klinike za liječenje neplodnosti koja je specijalizirana za teške slučajeve, kaže da je glavni problem s kojim se suočava odmakla dob pacijenata. “Kako starimo, stari i naš reproduktivni sustav, čitav organizam stari”, objašnjava Crespo i dodaje da smo svjedoci širenja jedne “nove bolesti”. “Povijest kasnog materinstva tek treba biti napisana”, zaključuje Juana Crespo.

Iako predstavlja jednu od najčešćih prepreka, dobna granica za pristup MPO-u nije jedini problem s kojim se suočavaju heteroseksualni parovi koji žele imati djecu. Carlos Calhaz-Jorge, liječnik specijalist reproduktivne medicine i istraživač na Sveučilištu u Lisabonu, te predsjednik Europskog društva za humanu reprodukciju i embriologiju (ESHRE), objašnjava da kod heteroseksualnih parova čak polovica problema vezanih uz neplodnost potiče od muškarca.

U većini europskih država ne postoji dobna granica za muškarce kada je riječ o pristupu postupcima MPO-a. Od 43 zemlje samo tri su postavile tu vrstu dobne granice: Francuska (59 godina), Finska (60) i Švicarska (56), uz napomenu da je u slučaju Finske i Švicarske riječ o preporukama, a ne o obveznim mjerama.

Tko uspije prebroditi zakonske prepreke, suočava se s onim ekonomskim. Kako objašnjava Carlos Calhaz-Jorge, “najveći problem je manjak javnih sredstava. Čak i u državama gdje heteroseksualni parovi mogu pristupiti postupcima potpomognute oplodnje mnogo ovisi o dostupnosti javnih fondova. Neke države poput Švicarske i Irske ne pokrivaju troškove postupka medicinski potpomognute oplodnje, neke pokrivaju samo jedan dio troškova; liste čekanja su često duge, a vrijeme je ključni faktor kada je u pitanju potpomognuta oplodnja”.

Dobna granica, koja predstavlja veliki problem za osobe koje žele ići na postupak MPO-a u privatnoj klinici, još veća su poteškoća za one koji žele pristupiti spomenutim postupcima putem javnog zdravstvenog sustava. Dok je samo nekolicina europskih država postavila dobnu granicu za muškarce (u Portugalu je granica 60 godina, a u Austriji 49), za žene se ta granica kreće od 38 godina u Latviji do 46 godina u Italiji i 48 godina na Malti (europski prosjek je 40 godina). U Hrvatskoj je dobna granica 42 godine. Naime, postoje velike razlike među europskim državama u uvjetima pristupa MPO-u, pa čak i unutar pojedinačnih država (na primjer, u Velikoj Britaniji, Italiji i Španjolskoj) postoje znatne regionalne razlike. Tako na primjer u regiji Navarra žene bez partnera mogu krenuti u postupak inseminacije, ali ne i u postupak izvantjelesne oplodnje, dok u ostalim španjolskim regijama ne postoji takva zabrana. U Njemačkoj pak država ne pokriva troškove postupka in vitro oplodnje za lezbijke i žene bez partnera.

Neke države predviđaju i dodatne kriterije za pristup MPO-u putem javnog zdravstvenog sustava. U Srbiji, Rumunjskoj i pojedinim španjolskim regijama postupcima MPO-a mogu pristupiti samo osobe koje ne premašuju određenu tjelesnu težinu, dok je u brojnim zemljama (Danska, Malta, Portugal, Rumunjska, Španjolska, Švedska, Turska) pristup ograničen na osobe koje nemaju djecu.

Još jednu prepreku predstavlja maksimalni broj pokušaja pristupa postupcima potpomognute oplodnje. Pravila su manje precizna kada je u pitanju umjetno osjemenjivanje (samo u nekim državama je uveden maksimalni broj pokušaja, uglavnom 3 ili 6), dok je in vitro oplodnja vrlo detaljno regulirana. Skoro sve europske države predviđaju maksimalni broj pokušaja in vitro oplodnje koji se financiraju putem sustava javnog zdravstva: većina zemalja predviđa tri pokušaja; Belgija, Slovenija, Italija i Francuska predviđaju šest; a Rumunjska, Moldavija i Kazahstan samo jedan pokušaj.

Prema riječima Irene Cuevas, voditeljice laboratorija za embriologiju pri Općoj bolnici u Valenciji, šanse za uspjeh tretmana in vitro oplodnje se smanjuju poslije svakog neuspjelog pokušaja. “Raspolažemo ograničenim sredstvima i nekako ih moramo pokušati optimizirati”, kaže Cuevas.

Postoji također problem sudjelovanja u troškovima postupaka potpomognute oplodnje, koja dakle nikad nije potpuno besplatna. Pacijenti uglavnom snose troškove za kupovinu lijekova. U Španjolskoj, na primjer, jedan ciklus hormonske terapije koji predstavlja uvod u in vitro oplodnju košta i do 1000 eura.

Tu su i duge liste čekanja koje, kako tvrdi Irene Cuevas, predstavljaju “ključni problem”. I u Mađarskoj su liste čekanja za pristup postupcima potpomognute oplodnje vrlo dugačke. Mađarska je čak u jednom trenutku odlučila prihvatati samo spermu od donatora mađarske nacionalnosti. Međutim – kako objašnjava Bea Sándor – ni nakon ukidanja te mjere situacija se nije poboljšala. Prošlog ljeta Mađarska je nacionalizirala sve klinike za oplodnju. “Svi znaju da to znači da će onaj tko nema novca morat čekati od 5 do 10 godina”, kaže Sándor.

Calhaz-Jorge tvrdi da medicinski potpomognuta oplodnja nije samo pitanje prava. “Volio bih kada bi u Portugalu bilo više podrške ovim postupcima. Liste čekanja su predugačke, kao i u ostatku Europe. Naša plodnost opada. Veća podrška bi doprinijela usporavanju tog pada. Naš cilj je podići postotak djece rođene u Portugalu putem potpomognute oplodnje na 5%. To je realan cilj, ali da bismo ga dostigli trebaju nam veća financijska sredstva”, objašnjava Calhoz-Jorge.

Hrvatska, smatra Kordić, što se tiče broja postupaka na teret javnog zdravstva čak stoji dobro u usporedbi s drugim europskim državama, no i po tom pitanju može još mnogo bolje. Zbog toga su Rode zahtjevale povećanje broja postupaka na teret HZZO-a na šest stimuliranih postupaka, kako za prvo tako i za svako sljedeće dijete jer je trenutno dozvoljeno samo četiri postupka izvantjelesne oplodnje uz stimulaciju jajnika te dva postupka u prirodnom ciklusu, potonje nažalost s vrlo niskom uspješnosti. Smatraju da bi trebali postupke na teret države u prirodnim ciklusima delimitirati, kako je to i ranije bio slučaj jer se samo tako može povećati šanse za mnoge osobe na kumulativnu uspješnost, odnosno samo povećanjem broja postupaka možemo osigurati da se veći osoba kojima je potrebna medicinska pomoć i ostvari kao roditelj.

„Neplodnost, bila ona medicinska ili socijalna, je sama po sebi teška. Suočavanje s često vrlo dugotrajnim pretragama, kompliciranim nalazima i kompleksnim dijagnozama je težak put. Mnoge žene suočene s neplodnošću osjećaju istu razinu anksioznosti i depresije kao žene suočene s dijagnozom raka ili HIV-a“, objašnjava Kordić

„Svaka šesta“, nastavlja „a uskoro i svaka peta osoba reproduktivne dobi u Hrvatskoj suočena je s neplodnošću ili subfertilnošću. Hrvatska mora osigurati sve raspoložive mogućnosti moderne medicine kako bi se svim osobama kojima je medicinska pomoć na putu prema roditeljstvu potrebna, ponudila najbolja i najučinkovitija medicinska skrb“.

I pandemija COVID-19 se odrazila na broj djece rođene putem potpomognute oplodnje. „Po našoj procjeni to znači i između 250-350 manje djece rođene zbog pada broja obavljenih postupaka u 2020. godini „, ističe Kordić. Naime, kako objašnjava, zbog Covida-19 je u prvom lockdownu došlo do zatvaranja svih 16 centara u kojima se provodi medicinski potpomognuta oplodnja na skoro 50 dana, nakon toga su se centri polako otvarali, ali s manje provedenih postupaka nego inače, zatim je došlo ljeto i ljetna stanka. Podaci s kojima raspolažu od HZZO-a svjedoče činjenici da je odrađeno 22 posto manje postupaka u 2020. godini nego u 2019. što isključivo pripisuju posljedicama lockdowna.

Kordić dodaje da je nedavno Fertility Europe u suradnji s Europskim parlamentarnim forumom za seksualna i reproduktivna prava izdao ATLAS, mapu cijele Europe s pregledom prava na postupke medicinski potpomognute oplodnje, a Hrvatska u toj mapi stoji iznenađujuće dobro. Ono što mapa ne oslikava, kako objašnjava, je stvarna praksa – Hrvatska pravno odobrava postupke kao što su predimplantacijska genetska dijagnostika, ali se ista ne provodi, isto vrijedi i za postupak uz donaciju jajnih ili sjemenih stanica jer toga u Hrvatskoj još uvijek nema iako je zakonom dozvoljeno. I naravno ono što nedostaje kako bi postala gotovo idealna država za pravo na pristup takvim postupcima je pravo na takve postupke bez diskriminacije prema ženama u istospolnim vezama i prema ženama bez partnera.

„U Hrvatskoj se iz godine u godinu rađa sve manje djece, istodobno ista ta Hrvatska velikom dijelu populacije zabranjuje pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje, to moramo promijeniti – i to odmah!“, zaključuje Kordić - piše H-Alter.