StoryEditorOCM
HrvatskaBALKANSKA SIROTINJA

Hrvati nisu bogataši s velebnim kućama. Mnoge su ruševne, a u svakom trećem stanu netko spava na kauču u dnevnom boravku

Piše Saša Ljubičić
22. rujna 2024. - 14:56

Teze za uvođenje poreza na nekretnine koji će nam Vlada urbi et orbi predstaviti u ponedjeljak sljedeće su: hrvatski su građani pijani milijunaši jer ih 92 posto ima svoj krov nad glavom, a mnogi dvije, tri ili više kuća, stanova, apartmana...

Dalje; na manje od 3.800.000 stanovnika, u 600 tisuća stanova ili kuća, električno se brojilo ne okrene ni jednom godišnje! Iz toga se izvlači zaključak da okorjelim hrvatskim bogatašima sve te silne kvadrate ne treba ni iznajmljivati, već su štednju samo pretvorili u ciglu i beton pa te stanove jednostavno zaključali dok djeca ne odrastu.

image

Selo Popovići, napušteno je sredinom 20. stoljeća 1950.-1960.
Na fotografiji Ognjen Vukmirović

Niksa Stipanicev/Cropix

Ni prodat, ni darovat

Ovi podaci nisu lažni, ali medalja ima dvije strane. U većim gradovima je zaista oko sto tisuća praznih stanova koji bi mogli na ovaj način završiti na tržištu. Porezom prisiliš vlasnike da ih stave u najam ili prodaju, pa će im cijene u svakom pogledu pasti, a tržište oživjeti.

Njihovi su vlasnici dobrim dijelom naši ljudi koji dugo žive vani i sanjaju povratak. Kako se on obično odgađa, jer su to krupne odluke koje utječu na cijelu obitelj, tako i ti stanovi godinama i desetljećima čekaju svoje stanare. Njima, vlasnicima, nije stalo do par stotina eura najamnine mjesečno, pa stan pošteno prozrače eventualno jednom godišnje kad netko ovdje dođe na kupanje.   

No, što ćemo s ostalih pola milijuna kuća i stanova koji se nalaze u pasivnim dijelovima Hrvatske, daleko od mora i razvikanih destinacija, a u njima nitko ne živi? Njihovi ih vlasnici, koji su mahom također završili u inozemstvu, samo u bitno drugačijim okolnostima, ne mogu ni prodati ni darovati.

O kome je riječ? Mahom o izbjeglim Srbima koji su napustili Hrvatsku između 1991. i 1995., i Hrvatima koji su u posljednjem valu iseljavanja, nakon primanja naše zemlje u EU, završili u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj... Takvi neće graditi kuće u domovini kao nekoć naš vrijedni i štedljivi Matan, već unajmiti ili kupiti kreditom stan u Dublinu ili Münchenu, što znači da će im djedovina propadati jer se na nju nikad vjerojatno vratiti neće. 

Kad zbrojimo jedne i druge, 250 tisuća Srba i oko 300 tisuća Hrvata - gastarbajtera, eto nas otprilike oko te brojke. To su te prazne kuće od kojih su mnoge u lošem stanju i koje su Ministarstvu financija trn u oku. 

image

Žumberak je pust do te mjere da tamo kuću ne možete ni prodati ni darovati

Neja Markicevic/Cropix

Današnji pečalbari odlaze u inozemstvo s cijelim obiteljima, a Vlada ih na ovaj način prisiljava iznajmiti kuću pedeset kilometara od Virovitice koja nikome ne treba. Mogu se truditi ne znam koliko iznajmiti nekomu stan ili kuću "mukte", samo neka plaća režije i čuva imanje, ali podstanara na pustom Kordunu, Žumberku, u Gorskom kotaru... teško će naći. To je mrtvi kapital. I sad će ga se još oporezivati a da se svaka kuća ne procijeni od strane ovlaštenog procijenitelja?! To je pogrešno - i gotovo.   

Tri praščića

Osim toga, te naše nekretnine u prosjeku nisu bogznašto. Po istraživanjima provođenim na razini EU-a, ne pružaju dovoljno komoda obiteljima koje u njima stanuju; premale su, a u svakoj trećoj netko spava na kauču u dnevnom boravku!

Također, dobar dio tog stambenog fonda je u užasnom stanju. Radi se mahom o kućama u ruralnim krajevima koje su građene na ho-ruk, bez arhitekata i inženjera, pa premda su legalizirane i kao takve stekle uvjete za uporabnu dozvolu, svakome je jasno da je njihova statička i druga sigurnost upitna. O onima zbrda-zdola obnovljenim nakon rata da i ne pišem. Vidjeli smo što im je napravio potres na Baniji, koji nije bio toliko razoran, ali su kuće koje je srušio ili protresao bile loše građene. Jednostavno, fušeraj je došao na naplatu.  

Naime, kuće građene po sistemu "tri praščića" preko noći su legalizacijom dobile sve potrebne certifikate, a da ništa u njima nije rađeno po pravilima struke. Statika, voda, struja, temelji... o svim se tim fazama gradnje odlučivalo "odokativno" i po sistemu " kako ćemo - lako ćemo". Sad država na sve te objekte gleda kao na veliko bogatstvo koje valja oporezivati da bi mladi lakše došli do prve nekretnine, a to su zapravo kule od karata kakve stoljećima gradi balkanska sirotinja.

Da zaključim, istina je da su Hrvati u top deset zemalja svijeta kad gledamo broj kuća i stanova po glavi stanovnika, međutim, u trideset godina ova je država izgubila skoro sedamsto tisuća ljudi. 

To znači da se manje-više isto društveno bogatstvo dijeli na puno manje stanovnika, pa nam i statistički podaci puno bolje zvuče, no sasvim se sigurno ovdje ne radi o bogatstvu kakvo imaju Skandinavci, Švicarci ili drugi s manje nekretnina od nas, ali s kućama i stanovima koji zaista vrijede milijune. U tome je vic. Jesu to puste kuće i stanovi, ali pola ih nije građeno niti održavano po uzusima struke, pa shodno tomu toliko i (ne) vrijede.            

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2024 01:20