Otišao je jedan od značajnih ljudi hrvatske političke scene – zanimljiv, kontroverzan, nepredvidiv, ali značajni lik mnogih prijelomnica hrvatske povijesti – od Hrvatskog proljeća, kraja Jugoslavije i uspostave neovisne Hrvatske, od disidenta i nacionalista do borca za ljudska i nacionalna prava u Domovinskom ratu. Neobuzdanog karaktera i čovjeka politički “posvađanog sa svim i svakim”. Ivan Zvonimir Čičak rodio se u Zagrebu 10. kolovoza 1947. godine, u obitelji Marije i Ante Čička, piše Vlado Vurušić za Jutarnji list.
Zbog nemirnog duha, zadnjeg dana školske godine 1966. izbačen je iz gimnazije i to bez prava upisa u bilo koju drugu srednju školu na cijelom području Jugoslavije zbog sastava iz hrvatskog jezika "Nad razastrtom kartom moje domovine", u kojem su tadašnji čuvari "režimske i ideološke čistoće" uočili subverzivni tekst mladog srednjoškolca. No, imao je sreće i političke prilike u Jugoslaviji, išle su mu na ruku, Naime, te iste godine na Brijunskom plenumu "pao" je šef tadašnje jugoslavenske tajne službe Udbe Aleksandar Ranković i u zemlji dolazi do određene liberalizacije, koja je imala utjecaj i na to da mu je ukinuta zabrana, te završava gimnaziju i upisuje istodobno Pravni i Filozofski fakultet u Zagrebu.
Od hrvatskog proljeća do uhićenja i progona
Student postaje u burna vremena velikih političkih promjena potaknutih reformskim pokretom u SK Hrvatske, poznatom kao Hrvatsko proljeće. Aktivan je u tadašnjem studentskom pokretu, a u orbitu je izbačen, nakon što je bio predložen za studentskog prorektora zagrebačkog Sveučilišta i 21. studenoga 1971. godine, u dramatičnom glasovanju, i to u trećem krugu pobjeđuje protukandidata Damira Grubišu, i biva izabran za studenta prorektora. Uz Dražena Budišu, Antu Paradžika i Gorana Dodiga, lider je buntovnog studentskog proljećarskog pokreta, ali nakon smjene Savke Dabčević - Kučar i Mike Tripala te "proljećarskog" vodstva SKH, početkom prosinca 1971. godine, nedugo potom biva uhićen te ga tadašnje vlasti osuđuju na tri godine zatvora. Kaznu služi u Lepoglavi.
Po izlasku iz zatvora, odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, da bi potom apsolvirao na Filozofskom fakultetu. Zbog stigme "hrvatskog nacionalista" dugo nije mogao dobiti posao te je živio od prodaje knjiga, a potom je čak imao obrt s kožnom galanterijom i izradom torbica. Jedno vrijeme i Dražen Budiša je radio kod njega. Vlasti ga ponovno uhićuju 1987. zbog navodne utaje poreza, mada se ipak radilo o "političkom progonu". U zatvoru štrajka glađu, pa uskoro, nakon dva mjeseca biva pušten, a tada se, s liberalizacijom sustava aktivnije počinje baviti politikom, pa tako krajem osamdesetih s Dobroslavom Paragom organizira potpisivanje peticije za oslobađanje političkih zatvorenika, a osniva i Društvo za promicanje i zaštitu ljudskih prava.
Svijetle i sporne epizode
Pojavljuje se i na osnivačkoj skupštini zagrebačke, odnosno hrvatske podružnice Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) koja se održavala na Filozofskom fakultetu, kao jedna od prvih nerežimskih političkih organizacija u Jugoslaviji. Kratko se obratio skupu, jer je imao zabranu javnog istupanja.
Uskoro, kada su se počele osnivati i obnavljati stranke u Hrvatskoj, Čičak, pomalo neočekivano, predvodi jednu od tada nekoliko obnovljenih Hrvatskih seljačkih stranaka. Na prvim višestranačkim izborima Čičkov HSS ulazi u koaliciju s HDZ-om Franje Tuđmana, od kojeg, prema legendi, traži samo jedno, "da bude prvi ambasador Hrvatske u Beogradu". No, početkom rata u Hrvatskoj ima spornu epizodu, postrojavanje "crnokošuljaša", da bi se potom, ponovno okrenuo i tokom rata, nakon svađe s Franjom Tuđmanom, Čičak postaje vrlo žestoki kritičar Tuđmanove politike, a potom 1993. postaje i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO). No, i tamo kao konfliktna osoba, dolazi u česte sukobe s članstvom pa napušta i tu poziciju.
Krajem 90-ih postaje politički blizak sa Stipom Mesićem, koji tada postaje predsjednik Hrvatske, ali i s njim uskoro ulazi u sukob jer ga Mesić nije želio uzeti za savjetnika, niti mu ispuniti njegovu želju koju je tražio od Tuđmana.
- Predložio mi je da dođe za savjetnika za humanitarna pitanja pa sam mu rekao: - Znaš, to bi bilo moguće, ali posvadit ćeš i četiri noge na stolici, rekao je Mesić i dodao da mu je Čičak kasnije došao s prijedlogom da bi htio biti hrvatski ambasador u Beogradu. - Rekao sam mu: Što misliš da mi treba još i treći srpski ustanak? I tako je završio naš razgovor", rekao je Mesić u travnju 2009. godine, piše Jutarnji list.
