StoryEditor
HrvatskaIspovijest bivše ovisnice

Ivanka (35): Više od pola života provela sam u paklu droge. Sada sam čista već dvije godine i borit ću se i dalje zbog svoje djece. Želim im biti najbolja mama

4. svibnja 2021. - 09:47
Tom Dubravec/Cropix

Ivanka Marić je lijepa 35-godišnja crnka iz Vrgorca. Iznimno je ugodna sugovornica, koncentrirana i nenametljiva u razgovoru, pametna i skromna. Uistinu nam je teško povjerovati da je iza nje dvadesetak godina ovisničkog staža...

Inače je iz uredne obitelji, što dokazuje da nema pravila po pitanju obiteljske pozadine kod osoba s bolesti ovisnosti. Na sreću, Ivanka je na najboljem putu da ozdravi. Ovaj put doista i zauvijek jer za to ima najjači razlog: dvoje male djece kojima želi biti mama kakvu zaslužuju. S obzirom na viđeno, Ivanka to definitivno može.

'Čišćenje' na Čiovu

Evo njezine priče.

– Završila sam samo osnovnu školu. Išla sam u dvije srednje, nisam maturirala ni u jednoj. Jednostavno sam prerano počela...

A počela sam već u šestom razredu s travom. Bila sam u društvu starijih, nabava je išla glatko, srednjoškolci u ekipi sve su rješavali. Onda sam nakon osnovne škole počela izlazit vani, na partyje gdje je bilo normalno uzet speed, kokain, šta se ima. Kaos!

Nisam se mogla skoncentrirat ni na što, bježala sam, svađala se s mojima doma, bila sam nemoguća. Moja starija sestra je bila skroz drukčija, a u mene kao da je vrag ušao. A u stvari sam bila sramežljiva i povučena bez droge, koja bi me "digla" i dala mi skroz drugi karakter, bila sam tada puna samopouzdanja... No, brzo sam zaglibila.

Prvi put sam ušla s 21 godinu u zajednicu "Susret" na Čiovu, u žensku kuću. Tamo sam provela skoro dvije godine, bila sam čista, tada sam i napravila na ruci ovu tetovažu kao simbol slobode, pticu.

Šmrkanje u Mostaru

Ali, ubrzo sam se opet vratila starim navikama; otišla sam nakon "čišćenja" živjeti u Mostar s jednim momkom, zaposlila se u kafiću. Uvijek sam radila u ugostiteljskom sektoru jer nemam ni škole, a nisam imala ni papire za neku ambiciozniju karijeru.

image
Tom Dubravec/Cropix

Normalno, nisam se nakon "Susreta" odmah gazila; prvo je bilo "malo ću uzet za vikend", pa opet "samo ću malo za izlazak", speed, kokain, heroin isto, ali nikad intravenski. To je bila neka psihološka granica koju nisam htjela prijeći, tako sam sebe držala u uvjerenju da nisam narkomanka, nego neka partijanerica. Ali imala sam problem...

Ujutro se često nisam mogla ustajat pa sam radila popodne u kafićima, malo sam i dilala da bih se pokrila za sebe. Izgubila sam normalne prijatelje jer je postalo vidljivo da nisam u redu.

Deset godina tako sam živjela, u stvari više životarila, u Bosni i Hercegovini. Užasan mi je postao život; stalno sam nekome dužna, odlučim se skinit, ali onda u krizi prodam sve što imam, televizor, mobitel... Na kraju sam imala samo onaj na tipke.

Jedino dobro što mi se dogodilo su djeca, za koju se sad brinu moji roditelji. Vrtićki su uzrast, a ja se želim na vrijeme uključiti u njihovo odrastanje.

'Pišem dnevnik'

Već sam dvije godine čista, ali znam da me borba čeka ostatak moga života. Voljela bih završiti školu za trgovca, ili možda vizažisticu. E, to mi se jako sviđa i mislim da bih tu bila dobra!

image
Tom Dubravec/Cropix

Samoinicijativno sam odlučila doći, a mogu ostati dok ne budem spremna za vanjski život. Želim biti najbolja mama i osoba koja možda nema dobru prošlost, ali će zato stvoriti budućnost.

Sad ovdje osmišljavam jelovnik za kuhinju i pomažem u spremanju hrane. Naručujem namirnice i obožavam torte! Budim se u sedam, a liježem u 23 sata, kad se ugase svjetla. Radim kao i drugi, prakticiram molitvu, pišem dnevnik, a sobu dijelim s još tri cimerice. Nekad gledamo filmove, zaigramo na karte ili šetamo. U planu su nam karaoke, tome se veselim!

Najviše me raduju posjeti djeci jednom mjesečno, toliko često smijem izbivati. Borit ću se za sebe zbog njih! Planiram ostati još dvije godine u zajednici.

Terapijska zajednica ‘Ivan Dobri‘


Terapijska zajednica u Velikom Prologu jedina u Hrvatskoj zbrinjava i maloljetne ovisnike o drogama, šesnaestogodišnjake...

Zajednica postoji 25 godina, a tek odnedavno je financira država. Za korisnike je besplatna, kao i njihovo školovanje, polaganje vozačkog ispita, pravna pomoć.

– Jeste, nalazite se u jednoj od četiri terapijske zajednice "Papa Ivan XXIII.". Ova u Velikom Prologu jedina u Hrvatskoj zbrinjava i maloljetne ovisnike od drogama, šesnaestogodišnjake; mnogi su kod nas dočekali i punoljetnost tijekom ovih 25 godina otkad postojimo. Imamo ukupno četiri zajednice; ostale se nalaze u Orahu, Borovcima kod Metkovića i u Zasioku kod Sinja.

Molim vas, odmah napišite da Hrvatskoj kronično – i kritično! – nedostaje ustanova za skrb o djeci s problemima ovisnosti i dualnim poremećajima, klinike za dječju psihijatriju. Hvala Bogu da smo barem mi tu – s neodoljivim osmijehom, no ozbiljna u nakani da stvari poboljša kaže Gordana Cavicchi, socijalna radnica pri zajednici "Papa Ivan Dobri", involvirana u priču od samih početaka zajednice.
 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. svibanj 2021 13:37