U zadnjem desetljeću socijalizma zagrebački su studenti samo jednom organizirali prosvjed. Nezadovoljni kvalitetom hrane u menzi, okupili su se na platou ispred SC-a i zatražili ostavku direktora RO Prehrana, ili kako se već nazivao dotični odjel nadležan za tovljenje mladeži. Sve je bilo dostojanstveno i ozbiljno dok se među pobunjenom masom nije pronio glas kako odgovorni drug čija se glava tražila ima neobično znakovito prezime, naime, Žderić.
Seriozni skup začas se pretvorio u vlastitu suprotnost, neobuzdanu lakrdiju u kojoj su se okupljeni smijali kao ludi na brašno. Ako me pamćenje ne vara, prehrambeni ustanak zaključen je potpunim uspjehom: ručkovi su postali ukusniji i kaloričniji, a sirotome Žderiću nije preostalo ništa drugo osim da se pojede od muke, jer su ga ist...