Sjećate li se Hrvoja Vojkovića? Onog markantnog i samouvjerenog političara, nekad HSLS-ovog ministra gospodarstva, kojeg neki pamte i kao direktora Croatia osiguranja? Sa samo 30 godina postao je predsjednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju... Wunderkind vlade premijera Ivice Račana, ujedno i najmlađi ministar.
E baš taj Vojković ovih je dana osuđen, i to temeljem nagodbe s Uredom europskog javnog tužitelja (EPPO).
No, bez brige, neće u zatvor. Umjesto 11 mjeseci iza brave, kazna mu je zamijenjena radom za opće dobro a morat će platiti i 25 tisuća eura u tzv. aferi tulipani. Sigurno ste već čitali da se u jesen 2020. bio javio za potporu tešku 370 tisuća eura za razvoj ruralnog turizma. No, kako su u pitanju bila sredstva iz europskog fonda namijenjenog razvoju poljoprivrede, kandidati su morali imati i dokaz da se, osim turizmom, bave poljoprivrednim aktivnostima.
Pa je Vojković tako naveo da je višegodišnji uzgajivač tulipana, premda s uzgojem te vrste ukrasnog cvijeća nikakve veze nije imao... I tu počinje njegova tragikomična utrka s vremenom jer je ubrzo shvatio da tulipani baš ne rastu kao trava nakon kiše, ali to za ovaj tekst ionako nije važno. To bi prije mogla biti podloga za scenarij kakve satirične serije...
Vojković nam je zanimljiviji kao profil političara koji se radom za opće dobro bavi – temeljem sudske odluke. A ne zato što politiku doživljava kao aktivnost za javno, opće dobro, što je jedna od definicija same politike.
Nije prvi, vrlo vjerojatno niti posljednji. Ali i njegov doprinos percepciji političara kao muljatora se itekako broji!
Jer, kad političari svoje kontakte i poznanstva shvaćaju prije svega kao temelj za realiziranje privatnih interesa i probitaka, kao nepresušni bankomat, onda smo svi u problemu.
Političari se doživljavaju kao lupeži i muljatori, a povjerenje u politiku, pa i predstavnički sustav demokracije u kakvog se zaklinjemo – pada. Vene poput loše njegovanih tulipana.
Potpuni je apsurd i trijumf naopake logike da bilo koji političar mora biti osuđen da bi radio za opće dobro. Iako bi mu to trebao biti motiv i smisao ulaska u politiku...
Sigurno se sjećate nekadašnjeg HDZ-ovog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića, osuđenom u aferi "Planinska" (tj. nezakonita prodaja zgrade). Nagodio se s USKOK-om da se jednogodišnja zatvorska kazna zamijeni radom u ustanovi od društvene koristi.
Na rad za opće dobro prije nešto manje od četiri godine bio je osuđen i bivši HDZ-ov saborski zastupnik Franjo Lucić zbog nuđenja mita kolegi novinaru Dragi Hedlu iz redakcije "Telegrama".
Ima i obrnutih primjera: prije nekih sedam godina, bivši zamjenik načelnika Općine Vrhovine Miroslav Mašić (SDSS) završio je u zatvoru jer se nije odazvao na rad za opće dobro! Radije je tako odsjedio četiri mjeseca iza brave nego se bavio - radom za opće dobro. Bio je osuđen zbog nenamjenskog trošenja novca iz općinskog proračuna... Odgovoran neki čovjek, nema što! Pravi političar novog kova.
Pored takvih, ne treba se čuditi jačanju populističkih i ekstremnih opcija - bilo krajnje desnih ili krajnje lijevih - koje nude "lagana i brza rješenja" i obećavaju obračun s "pokvarenim i korumpiranim elitama". Sve u ime naroda, kojeg samo oni vjerodostojno predstavljaju, a tko bi drugi...
Kako je to svojedobno konstatirao dr. Berto Šalaj sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, upravo je "nesposobnost tradicionalnih političkih stranaka i političkih elita koje ih čine da građanima ponude smislene politilke alternative stvorila prostor za jačanje populizma".
Belgijska politička teoretičarka Chantal Mouffe, govoreći o genezi populizma, ukazuje na nezadovoljstvo kod građana, i osjećaju da su im političke elite "ukrale" demokraciju. Nizozemska politologinja Tjitski Akkerman populizam vidi kao bolest suvremenih demokratskih sustava...
Kako god, rad nekog političara za opće dobro na temelju pravomoćne sudske odluke zapravo je opasna inverzija osnovnih postulata politike i uloge političara u demokraciji. Moglo bi se kazati - to je i svojevrsna negacija (smisla) politike, a onda i demokracije u širem smislu! Utoliko je ta inverzija vrijednosti pogubna za sve koji se njome bave, pogotovo za one koji politiku ipak prije svega vide upravo kao rad za opće dobro, motiviran visokim moralnim načelima, empatijom i solidarnošću, a ne zadovoljavanjem osobnih interesa.
Jer ako političaru netko mora narediti da se bavi općim dobrom, onda to čime se on inače bavi i nije politika. Grabež, pohlepa, lopovluk - bile bi pristalije riječi u tom slučaju.
