Markova smrt nije bila uzaludna, pokrenuo je lavinu. Danas se zahvaljujući njemu mnogo više zna o sarkomu...

Marko Babić bio je arhitekt, autor bestselera i stručnjak za marketing, a 21. listopada 2021. je na svome Instagramu objavio da ima sarkom. Profil koji je služio kao zabavna kronika njegovog obiteljskog života, tada je postao i kronika Markovog putovanja sa sarkomom.

Njegov stav prema bolesti je bio… Pa, jedinstven. Ali nije bio blesavo optimističan, već pametno poduzetan. Jednostavno je odlučio da ne želi slušati jojkanje, ni svoje ni tuđe. Shvatio je taj period života kao putovanje i na njega krenuo uz humor, upornost, zdravu dozu ruganja, te ambiciju da pomogne sebi i drugima. Marko je napisao knjigu "Putovanje zvano igra", dobio drugo dijete, nastavio u objavama nemilosredno zezati suprugu Tinu. Samo je uz to imao priliku javnost upoznati s realnošću života sa sarkomom. A realnost je ta da se o bolesti malo zna i da su postojeće informacije teško dostupne, komplicirane i zastrašujuće. Zato je pokrenuo ovaj projekt, vodio i inspirirao sve one koji su u njemu sudjelovali.

Marko je preminuo u 32. godini života. Sarkom je težak suputnik i nije ga se tako lako otarasiti. Jedino što svi možemo jest dane između rođenja i smrti ispuniti kako najbolje znamo i umijemo. A Marko ih je ispunio samo tako.

Iz lavine komentara nakon objave dijagnoze Marko je shvatio koliko malo ljudi zna o čemu se točno radi, a iz iskustva liječenja je shvatio koliko toga može biti bolje. Istupio je u javnost s ciljem da to promijeni, te skupa s agencijama Degordian i Zero Molecule pokrenuo kampanju Osjećam to u kostima. Sve o sarkomu moižete saznati OVDJE.

Marko je volio pisati i ljudi su ga obožavali čitati, a tako je i stekao svoju popularnost. Evo i njegovih riječi:

‍Znaš, ja sam onaj tip koji stremi ka visini. Onaj koji u svemu vidi lijepo. Onaj koji voli i sunce i kišu, i ljeto i zimu.

‍Koliko sam puta zamišljao da odlaziš, a nikada ti nisam rekao da odeš. Pustio sam te da postojiš, da i ti nešto naučiš. Pustio sam te da me gledaš kako rastem dok ti nestaješ. Pustio sam te da budeš tu i gledaš kako se događa sve suprotno od onoga što si zamislio. Napravio sam svijet u kojem si uživao u svemu. Naučio sam te kako je život divno nepredvidljiv, kako svako tvoje nadanje i želja mogu imati suprotan epilog i svejedno te učiniti sretnim.

Pustio sam da budeš tu u najljepšim trenucima mog života. Pustio sam da ih živiš sa mnom. Da me gledaš kako se neopterećeno smijem, da me slušaš kako pričam o tebi, da osjetiš sreću, nadu, optimizam i ljubav. Da vidiš kako su lijepi. Dao sam ti sve, a nisam ti uzeo ništa.

‍A sada je vrijeme da odeš. Vrijeme je da se rastanemo, zajedno smo dotaknuli najvišu točku koju smo mogli dotaknuti. Vrijeme je da svatko nastavi svojim putem. Tvoja pruga skreće ulijevo. Znao si da će se to dogoditi kad-tad. Toliko sam ti puta govorio o tome. Vrijeme je da tvoj vagon ode.

Hvala ti za sve. Pokazao si mi koliko je strah smiješan, a nada lijepa. Pokazao si mi da je sve prilika za rast i da je samo naša odluka odabrati rasti. Nisi ni svjestan koliko si dobroga donio i koliko ćeš dobroga donijeti.

‍lako si tumor, nisi bio zlo. Bio si dobro. Putuj sigurno i sretno. Uči o sebi kao što si učio od mene. Ti i ja više se nikada nećemo sresti, ali ću zauvijek nositi sa sobom spoznaje do kojih si me doveo. To je najviše što dva bića mogu dati jedno drugome.

Marko Babić, ulomak iz knjige "Putovanje zvano igra"