StoryEditor
Hrvatskaima jak motiv

Neke bolest baci u očaj, ali Mihael Strle (35) nije jedan od tih: unatoč dijagnozi prevaljuje Via Adriaticu, i to po najsurovijim vremenskim uvjetima: ‘Znam ja zašto hodam...‘

Piše Merien Ilić
17. prosinca 2021. - 21:34

Dok je bura prevrtala Dalmaciju duž cijele obale i mora, svoju pravu snagu pokazivala je u višim nadmorskim visinama gdje je primjerice po Dinari, puhala rekordnim brzinama, uz osjet hladnoće i do minus 20. Brrr, za smrznut se kod pomisliš samo na takvo bolno 'štipanje'!

Mihael Strle, 35-godišnji medicinski tehničar iz Moslavine koji prelazi Via Adriaticu, planinarsku long-distance stazu od rta Kamenjak do Prevlake, ipak je tvrdoglavo naumio prkositi silini bure. U više navrata pokušao se popeti na Lišanjski vrh na 1778 metara nadmorske visine, probiti se kroz snježne nanose do skloništa Pume podno Velike Duvjakuše dok se s njim snažni vjetar igrao kao sa lutkom. Uspio je, no čemu takva borba, pitamo ga dok razgovaramo s njim u Sinju gdje je na kratko zastao kako bi se odmorio:

- Moja hodnja ima rep i kraj. Znam da to radim ne za sebe, nego za druge. Motiv je jak i vuče naprijed, a bura...ona odnese sve strahove. Nemate se kada ičega bojati dok ona nosi sve pred sobom - uz osmijeh nam govori Mihael već sedmi tjedan hoda Via Adriaticu sa svojim psom Oscarom, u sklopu projekta Korak iznad koji je pokrenuo da bi osvijestio javnost o reumatoidnom artritisu. Da, njemu se dogodila bolest koju većina ljudi povezuje s trećom životnom dobi. Mihael je imao tek 25 godina kada je obolio.

image
Planinar Mihael Strle sa svojim psom Oskarom
Duje Klarić/Cropix

- Radio sam na Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj u Zagrebu, kao tehničar i u 4 ujutro me probudila jaka bol u gležnju koji je oticao. Nisam mogao na noge.

To je autoimuna bolest, genetski predispozicionirana, a uz gene, okidač za nju može biti svašta. Stres najviše kao što je vjerojatno bio kod mene. U to vrijeme sam puno radio, dva posla, premalo spavanja, stalno strka i tako godinama...Slijedila je dvogodišnja terapija kortikosteroidima, hodanje na štake, a kada sam došao u remisiju bilo je na meni da odlučim kako dalje. I tako sam krenuo, korak po korak. Jest da terapije pomažu, ali velik dio priče je na samom čovjeku, ne smije se klonuti. Pokret je lijek. Svaki dan po jedan korak i to je velika stvar - priča nam Mihael koji će ovog vikenda na Klisu s prijateljima iz udruge Remisija održati malo druženje na kojem će pričati kako se nosi sa izazovima bolesti, kao i sa izazovima staze. AR je opaka bolest koja sa sobom nosi brojne upale, pa tako i Miha ima stalne tendititise (upale tetiva), a napada i meka tkiva poput očiju pa su mogući i problemi s vidom. No, kretanjem se simptomi ublažavaju, upale smanjuju, pa je tako i Mihael davno odložio štake te sad hoda po surovoj Dinari po najjačoj buri.

image
Duje Klarić/Cropix

- Dodatni izazov je bio ići zimi na Via Adriaticu, i dati sve od sebe da se čuje za ovo. Svjedok sam da hodanje liječi, smanjuje upale, a pomaže mi i istezanje, joga što radim kad god mi uvjeti to dopuštaju. Slušam svoje tijelo - kazuje nam ovaj avanturist kojeg prati pas Oscar koji se odlično prilagodio zimskim uvjetima. Mihael mu je nabavio i pseće buce za snijeg, iako Oscar najviše voli osjetiti tlo pod šapicama.

Prelazak preko planina u ovo doba poseban je izazov. Koristi se zimska oprema, ranac je teži nego što bi trebao biti, pa Miha nosi 20-ak kilograma sa sobom. Iako sa sobom ima šator, do sada je spavao u planinarskim skloništima od kojih su najbolje održavana na Velebitu, te ponekad u privatnom smještaju koji nude trail anđeli, volonteri koji pružaju podršku hodačima. Tu je i HGSS, posebice Darko Gavrić Čerčo koji svakog hodača nazove i pita kako je. Mihael je tako pristao uzeti dva dana odmora u Sinju zbog upale tetiva.

image
Oscar i Mihael
image
u susret Dinari
Privatni Album

Put prolazi sam sa psom, no priznaje, kako ne bi imao ništa protiv da mu se na nekoj dionici pridruže pratitelji.

- Ne smeta mi biti sam, pa tu je Oscar. Ima nešto u tome da se preispitujete kako se nositi sa svime. Uostalom, imam jak motiv pa znam zašto hodam. Svi strahovi nestaju hodanjem jer vam put donosi toliko lijepog. Doživio sam pravo iznenađenje kada me 10 mojih prijatelja dočekalo na Baškim Oštarijama i sa mnom prohodalo Velebit. Neki su za tu svrhu tek kupili gojzerice jer prije nikad nisu planinarili. To su te velike emocije koje ćete uvijek pamtiti - kaže Mihael koji nakon druženja s djecom na Klisu nastavlja dalje, od Peruče gdje je stao s hodanjem prije pauze, preko Svilaje, Kozjaka, Peruna, Omiške dinare, Biokova prema kojem osjeća veliko strahopoštovanje...No, zacrtao je: korak po korak.

Za Božić će vjerojatno biti negdje oko Splita. Sestre će ga uhvatiti putem i prenijeti podršku cijele obitelji. Shvaćaju da Mihael ima cilj, ne za sebe, nego za sve koji se u ovom trenutku pitaju kako dalje. Samo korak i eto vas 'iznad'.

image
Na putu
Privatni Album
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. svibanj 2022 23:25